SAŠA VIDENOVIĆ, JEDINI CRNOGORAC NA HARVARDU

Dr sci Aleksandar SašaVidenović (46), rođen u Baru, u ovom trenutku jedini je Crnogorac profesor na Harvardu u Bostonu, jednom od najprestižnijih i najuglednijih svjetskih univerziteta.

Prema dostupnim podacima, bivši đak barske Gimnazije i jedan od najboljih učenika u njenoj istoriji, na Medicinskom fakultetu Harvarda svakako je prvi Crnogorac predavač, a sa sigurnošću se ne može tvrditi da li je i na Univerzitetu uopšte. U svakom slučaju, Videnovićeva posvećenost nauci ovim je, za sada, dobila zasluženu satisfakciju na ponos i porodici i Baru i državi!

“Na Harvardu sam od 2013, radim kao neurolog na klinici Masačusets General Hospital i predajem na katedri za neurologiju Medicinskog fakulteta Harvarda, uporedo se bavim i mojim istraživačkim projektima. Svaki radni dan počinjem u sedam sati ujutro, ne završavam g aprije 18 sati”, priča za “Vijesti” Videnović koji je dio odmora i ovog ljeta sa porodicom proveo u rodnom gradu.

Nakon studija koje su u Beogradu i Čikagu faktički besprekidno trajale od 1990. do 2008, dr Videnović je stekao zvanja MD Msci FAA-izabranog člana Američke akademije neuroologa, te FAASM-izabranog člana Američke akademije za istraživanje poremećaja sna, što dovoljno govori o njegovoj reputaciji u naučnim krugovima SAD .

“Moje polje rada je dvostruko, dizajiram i razvijam dvije velike grupe istraživanja. Prva je o poremećaju sna, dnevnoj biologiji i neuro- degenerativnim bolestima koje su određene tim poremećajima bioloških ritmova, a druga poemećaji sna koji su jedni od najranijih simptoma neurodegenerativnih bolesti REM. Bavim se i još nekim stvarima koje su na granici bolesti poremećaja, te ispitivanjem novih lijekova, to mora da prođe kroz kliničke studije”, dodaje dr Videnović.

Za vrijeme svog školovanja, Saša nije znao za manju ocjenu od maksimalne, kako u OŠ “Blažo Jokov Orlandić” i Gimnaziji “Niko Rolović”, tako i na beogradskom Medicinskom fakultetu koji je završio kao jedan od studenata generacije, i gdje je stažirao kao asistent na anatomskoj patologiji, a onda otišao na trogodišnju specijalizaciju patologije. Pukim slučajem 1997. saznaje za saradnju Univerziteta Beograd i Univerziteta Ilinoj u Čikagu, odlazi na prvu jednomjesečnu razmjenu tokom koje ostavlja izvanredan utisak, pa već naredne godine dobija poziv na postdoktorske studije poremećaja spavanja i endofarmakologije, po čijem završetku prelazi na Raš Unverzitet.

“Radio sam u njihovoj laboratoriji koja ima veliku bankom mozgova, izučavao sam Alchajmerovu bolest, i tada sam već odlučio da ostajem da radim u SAD. Nostrifikaciju diploma sam završio do 2000, odlučio se za specijalizaciju u neurologiji i 2001. počeo opet stažiranje, koje sam nastavio trogodišnjom specijalizacijom neurologije na čuvenom Nortvestern univerzitetu u Čikagu”, kaže Videnović.

Koliko su zahtjevne i dugotrajne studije medicine u SAD govori i podatak da je Baranin potom 2005. upisao prvu užu specijalizaciju iz poremećaja pokreta i Parkinsonove bolesti, a istovremeno i magistrarske studije iz kliničkih istraživanja, i razvoja lijekova. Ovu fazu školovanja privodi kraju 2007. kada upisuje i drugu užu specijalizaciju iz poremećaja spavanja, nakon koje dobija prvo nastavničko mjesto na Nortvesternu, na katedri za neurologiju njihovog Medicinskog fakulteta, takođe kao prvi predavač iz Crne Gore!

U međuvremenu, zasnovao je porodicu, sa suprugom Nensi koja je kardiolog dobio je sina Stefana 2005, a radnu rutinu Čikaga prekida mu 2012. telefonski poziv iz Bostona koji je, ispostaviće se, bio profesionalna i životna prekretnica. Na Masačusets General hospital, koja je klinika Medicnskog fakulteta Univerziteta Harvard, poslije 23 godine došla je nova šefica neurologije koju je Saša znao odranije iz Američke akademije neurologa, pozvala ga je, rekla da regrutuje nove članove Instituta i da bi voljela da on dođe i da pogleda opcije.

“To mi je odmah bilo interesantno, ne mogu da kažem da mi nije imponovalo. Pitao sam Nensi šta misli, rekla je “Možeš da pogledaš taj Boston”. Dobijali smo i ranije ponude od uglednih univerziteta, ali, iz sredina koje nisu baš najrazvijenije, a iz Čikaga ipak ne možete tek tako i bilo gdje. Išao sam tokom12 mjeseci na dva intervjua, i tako nakon šest godina nastavničkog zvanja na Nortvesternu 2013. prešao na Harvard”, nastavlja sagovornik “Vijesti”.

Prije dolaska na elitni univerzitet, priznaje, imao je dosta predrasuda da će mu biti teško da se uklopi i da će ga tamo ljudi jako teško prihvatiti, no, process adaptacije je išao preko svih očekivanja.

“Harvard je jako vibrantna sredina, okružen si sa mnogo pametnih i inteligentnih ljudi, svi imaju misiju da urade što više i što bolje, tako da je to jedna prilična trka bez prestanka. Sreo sam toliko otvorenih i širokogrudih ljudi koji žele da sarađuju, odmah se poziva na saradnju i vidi da li se može ići dalje u zajednički projekat. Iznenadilo me kako projekti počinju praktično od ničega, a onda se dolazi do toga da se Nacionalnoj komisiji podnose zahtjevi za finansiranje. Glavno bogatstvo Harvarda je upravo u tome što ima nevjerovatan kapacitet ljudi koji stižu iz cijelog svijeta i žele da sarađuju jedni sa drugima. Nortvestern je u Top10 američkih medicinskih fakulteta, ali, tamo je bilo mnogo teže da se ukrste interesovanja i da se sarađuje”, ističe dr Videnović.

Profesori Harvarda su svjetska klasa, oprema takođe, a takvi su i studenti-stopa prolaznosti prijemnog ispita je najniža u SAD-upisuju ga isključivo najbolji od najboljih. Što se obima rada tiče, Saša kaže da je u Čikagu bio jako zauzet i da je mislio da nikada više neće toliko raditi, ali, “nikad ne reci nikad”.

“Ipak, nisam ništa umorniji nego na Nortvesternu jer su ovdje projektne mogućnosti jako velike upravo zbog otvorenosti kolega. Proces nastave je mnogo drugačiji u odnosnu na evropski. Studenti su jako zainteresovani, sa nama su u bolnici od kad im počne rotacija na dežurstvima po cijeli dan, što mi u Beogradu nismo imali, već samo dvosatne vježbe. Ovdje student za šest nedjelja bude svaki dan na drugom hirurškom odjeljenju sa specijalizantima. Na našim medicinskim fakultetima mi steknemo savršeno teroretsko znanje, ali, u edukaciji budućih ljekara, veoma nedostaje ovakva praksa. Ja sam prema studentima kao professor mnogo manje strog nego kao asistent u Beogradu, to čovjek valjda dobija sa godinama”, ističe dr Videnović.

Socijalni aspekt života u gradu koji je kolijevka američke revolucije nije ništa manje dinamičan. Videnovići se i poslije tri godine “još snalaze”, no,osnovna adaptacija je uspjepšno privedena kraju, Stefan se prilagodio novoj školi, Nensi je dobila posao.

“Boston izgleda jako evropski i jako mlad, jer je mnogo koledža.Vibrantan je grad, tempo je mnogo brži nego u Čikagu, uklopili smo se nekih 70 posto, sad se konačno treba završiti i ta socijalna integracija. Svi smo zajedno za vikend, nema ništa ljepše nego kad smo sve troje zajedno za stolom sva tri obroka! Šetamo vikendom oko Bostona, ima mnogo finih mjesta u Novoj Engleskoj, tu su Rod Ajlend, Njujork je samo četir sata vožnje, Nju Hempšir, Nju Hejven, Konektikat… Vodimo Stefana na plivanje i košarku, provodimo vrijeme zajedno i to je najveća vrijednost vikenda”, kaže Videnović.

Saša je inače u barskoj gimnaziji maturirao u istom odjeljenju sa sadašnjim profesorom Medicinskog fakulteta Univerziteta Keln dr Aleksandrom Đurković-Trifunović, o kojoj smo takođe nedavno pisali. Na pitanje ”Vijesti” na što je lično najponosniji do sada, istakao je da je jedna paraela što je iz Bara uspio da dođe na poziciju koju sada ima, a da je druga paralala još važnija.

“Bilo je jako teško kao stranac dobiti specijalizaciju u SAD i put za profesora na Harvardu kroz specijalizaciju je bio trnovit. Bez obzira što sam radio postdoktorske studije na fakutetu, ti intervjui za dobijanje specijalizacije su bili jako napeti, a sada na konferencijama i sastancima srećem te ljude koji su me intervjiusali”, zaključio je dr Videnović.

Ciljeve postavlja život

“Nikad ne znaš u kom pravcu može da ti pođe karijera. Nisam pravio nikakve planove za SAD, kad sam došao ovdje, znao sam da moram da budem “kliničar” jer je ovdje bilo toliko ljudi koji se bave bazičnom naukom da je bilo nepraktično da budem u kompeticiji sa njima i da sto posto zavisim od grantova. Kad sam postao kliničar, cilj mi je bio da postanem doktor, onda da budem specijalista, i odatle sam stigao do Harvarda. Nisam ni razmišljao o profesuri, sve se razvilo spontano. Nikad ne znaš koji će ti se put otvoriti”, navodi sagovornik “Vijesti”.

Daleko su fakulteti u Podgorici i Beogradu

“Što se saradnje sa medicinskim fakultetima u Podgorici i Beogradu tiče, niko me nije kontaktirao, jesu pojedine osobe za neka pitanja, i ne vjerujem da će se tu išta desiti, jer je relativno statično. U međuvremenu, nastavljam saradnju sa Austrijancima, Italijanima, Švajcarcima, uglavnom tamo držim predavanja u Evropi”, ističe dr Videnović.

(Izvor: Radomir Petrić/Vijesti)