Damjanović: Aerodromi moraju ostati državni

Država ne bi smjela da prepusti većinsko vlasništvo nad Aerodromima jer se radi o svojevrsnom monopolu, koji se čuva i u mnogo ozbiljnijim državama nego što je Crna Gora, kazao je u intervjuu za “Dan” poslanik Aleksandar Damjanović.

“To svakako ne znači da su nepoželjni aranžmani sa ozbiljnim ino-kompanijama koje imaju iskustva u upravljanju aerodromima i koje bi radikalno unaprijedile poslovne, finansijske i ostale performanse naših aerodroma. Na papiru državno, a u praksi, od svog formiranja, partijsko preduzeće sa postojećim načinom upravljanja teško može da odgovori zahtjevima koje građani i privreda traže od modernih aerodroma. U tom smislu je profesionalni menadžment, umjesto postojećeg partijskog nasušna potreba, kako za unapređenje tekućeg poslovanja, tako i za neophodne nove investicije u modernizaciju i proširenje postojećih kapaciteta. One koji zagovaraju modele tzv. dugoročnog zakupa, odnosno privatizacije treba prvo pitati da li su perfidno smislili, a ne bi im bio prvi put, da država kao većinski vlasnik Montenegroerlajnza (MA), preuzme na sebe, odnosno izmiri višemilionske dugove prema Aerodromima, pa da potom tako “spakovanu kompaniju predaju već poznatom kupcu ili zakupcu. Svaka sličnost, sa nažalost ostvarenim namjerama, u primjeru privatizacije Jugopetrola je namjerna”, rekao je Damjanović.

Može li državni menadžment popraviti stanje u MA ili treba tražiti druga rješenja?

Po pitanju budućnosti MA neophodno je prethodno odlučiti o modelu avio-prevoza. Megalomanski i nestručno vođena kompanija, od samog početka, konstantno na državnim višemilionskim infuzijama iz budžeta, faktički je bankrotirala i održava se u životu isključivo kao državno-politički projekat, za koji odgovorni nemaju rješenje. Od koncepcije za koju se odluči država zavisi i sudbina MA.

Da li djelimična ili puna privatizacija, a ne zaboravimo da ni mnogo bogatije države od Crne Gore nemaju avio-kompanije u svom vlasništvu ili prodaja jednog broja letjelica, i odustajanje od nerentabilnih linija u smislu pune racionalizacije i svođenja MA u održive okvire moguća su rješenja.

Da li Vlada treba da prihvati put opciju, odnosno ponudu da za 250 miliona otkupi 41,7 odsto akcija A2A u EPCG, ili treba što je premijer najavio da nađe novog partnera?

Ono što je važnije od krajnjeg ishoda, aktiviranja put-opcije ili uvođenja novog partnera u EPCG, npr. neke ozbiljne kompanije iz regiona, poput recimo Elektroprivrede Srbije, naravno uz nespornu činjenicu da država ostane većinski vlasnik, jeste sudbina novih investicija, kao i sudbina Rudnika uglja Pljevlja (RUP). Nekoliko puta sam javno iznio stav, a to je da se paralelno sa konačnim ishodom na relaciji država A2A mora rješavati i sudbina akcija A2A u RUP i da se ni po koju cijenu ne smije ostaviti da se to pitanje rješava naknadnim aranžmanima. Dakle, da budem direktan. Rudnik uglja Pljevlja je jedan od najvećih poreskih dužnika, i država treba da poveća svoj vlasnički udio u RUP-u koji je trenutno manjinski, na način da bi dugovi RUP-a prema državi bili konvertovani u akcije i da se sa A2A pronađe model, da se po prihvatljivoj cijeni dokupi onaj iznos akcija koji garantuje dvotrećinsko vlasništvo države u tom preduzeću i nesmetano donošenje i sprovođenje svih strateških odluka. Svaki aranžman mimo toga, sa bilo kojim pojedincem, ili pravnim licem, potencijalno je koruptivan, štetan po državne interese, i kad tad mora biti na tapetu državnih institucija.

Od potpisivanja ugovora za drugi blok TE je prošlo deset mjeseci i Vladini partneri još ne mogu da nađu banku koja bi kreditirala projekat. Hoće li Vlada biti primorana da odustane od drugog bloka, s obzirom na to da su termoelektrane na ugalj projekti koji se grade u veoma malom obimu?

Način i dinamika vođenja tenderske procedure doveli su do toga da uprkos obećanjima sa najvišeg nivoa nema izgleda za realizaciju najavljene gradnje drugog bloka TE. Država mora da investira u velike energetske objekte i da se saopšti koje su to investicije optimalne i isplative. Sada se uvodi teza da će sa kapitalnim remontom, odnosno investicijama u postojeću TE, da se gradnja drugog bloka TE učini nepotrebnim, ali ni Vlada, ni resorno ministarstvo, ni energetski eksperti ne izlaze sa preciznom računicom, valjda iščekujući da gradnja drugog bloka, postane prošlost, što je gotovo izvjesna stvar. Na drugoj strani, na računu EPCG su stotine miliona eura, a Crna Gora, umjesto da uveliko gradi velike energetske hidro ili termo objekte, kao i da efikasno koristi postojeću energiju, i dalje ogroman novac daje na peglanje energetskog deficita, raubujući i ovo malo postojećih energetskih kapaciteta koje su gradili naši očevi i đedovi.

(Cijeli intervju u današnjem Danu)

OSTAVITI ODGOVOR