Đoko Medojević – Izrada gusala vrhunskog kvaliteta

Cijeli svoj život, Đoko Medojević je posvetio izradi instrumenta posebnog u crnogorskoj tradiciji i kulturi, gusala. On za naš portal priča o ljubavi, strpljenju i vremenu koji je potreban za izradu jednih, o prošlosti koja se kroz tradiciju čuva od zaborava, te o tome koliko je danas isplativo baviti se starim zanatima.

Prve gusle napravio bratu: Iako se ovim poslom bavi preko 30 godina, još uvijek se rado sjeća dana kada je napravio prve.

„To sam uradio na nagovor brata. Ja sam iz majstorske porodice, koja je živjela od svoga rada i tada sam se i ja prihvatio toga. Mislio sam u sebi- Ajde pokušaću… Gledao sam sliku, potrudio se i odradio je skoro identično, pa 80 posto sigurno“, započinje vrijedni Mojkovčanin priču za Portal Analitika.

Do danas, on je napravio na stotine komada ovog instrumenta. U svaki od njih je uložio veliki trud i ljubav. Da bi napravio gusle srednje veličine, potrebno mu je oko mjesec dana. Medojević nam pokazuje jedne koje od njih koje je napravio, koje su pune detalja.

„ Na guslama prvo radim orla, jer je on crnogorski simbol slobode i moći, on je na vrhu. Jedini koji ima moć da sve može da osvoji jeste orao, čak je i zmiju savladao. Na ovim guslama se nalazi naš veliki pjesnik, vladika i čovjek uma Petar Petrović Njegoš. Iako mnogi stavljaju ikone na gusle, ja ih ne stavljam, već neke znamenite ličnosti iz istorije koje bi trebale da se prenesu na buduće generacije, kao i znamenitosti“, objašnjava.

Veliku ljubav ovaj čovjek osjeća prema guslama, jer, dok ih god izrađuje, osjeća se kao čuvar tradicije prošlih vremena od zaborava.

„Ne stidim se svojih korijena. Kada je bila stogodišnjica Mojkovačke bitke, uradio sam jedne baš velike gusle koje sam posvetio jednom svom rođaku. Na njima se nalazi spomenik Mojkovačke bitke, dostojanstveno je uraditi nešto što priliči tom vremenu, podsjetiti se na svoje pretke i prenijeti tradiciju novim generacijama“, kaže.

Danas manje posla, nego ranije: Za zanatlije su, dodaje, došla teška vremena. U novom i brzom dobu se zaboravljaju prave vrijednosti i tako, nečiji rad i trud pada u vodu..

„Sve gusle koje sam ja uradio su bile unikatne, a radim ih naravno ručno, od javorovog drveta. Da bi imale svoj poseban zvuk, potrebni su razni proračuni, širina, visina, razmak …Danas je omogućeno kopiranje, pa na primjer za osam sati na mašini može da se uradi šest komada. Daju ih na primjer za 200 eura, ali to su sve kopiri, suveniri, nemaju proračun, nemaju zvuk, ali imaju maketu gusala. Isto je i za ikone koje radim“, ističe.

Nažalost, danas nije moguće zaraditi samo od bavljenja ovim poslom. Djeca su mu fakultetski obrazovana i imaju svoje poslove, pa se zbog obaveza, niko se neće baviti ovim zanatom. Ipak, mnogo poštuju sve što im otac stvara, a jedan od sinova mu je izradio sajt https://www.gusle.me/ preko koga svi mogu da ih vide i naruče.

„Nekada, gusle su koštale i do 1200 eura i prodavale su se, a sada su na primjer neke od 800 eura su skupe kupcima. Oni koji bi voljeli da ih kupe ne mogu, oni koji bi mogli, njih to ne interesuje. Ipak mislim da ti stari zanati trebaju da se sačuvaju, moraju djeca znati odakle su im korijeni“, objašnjava.

Drago mu je kada ga i poslije dužeg perioda prepoznaju oni za koje je radio gusle.

„Sjete se oni kada me vide i posle pet, deset godina…Ipak, da bih školovao djecu, pored ovoga sam morao da se bavim i dodatnim poslovima. Nikada nisam imao ništa, sem svojih deset prstiju, a ništa nije sramota raditi. Na neke radove sam jako ponosan, na primjer, spomen česmu koja stoji kod hrama u Mojkovcu sam izlio od betona“, ističe.

Ranije je i guslao, dok nije povrijedio ruku.

„Nekada su se znale i pjevale neke velike istine o nekom vremenu što je mnogo značilo, dok su danas gusle možda i zloupotrebljene i svašta se uz njih pjeva, što nije dozvoljeno i ne priliči im“, objašnjava.

Vratio se na selo: Iako je živio i u Njemačkoj, Medojević je odlučio da se vrati na selo, drži životinje i bavi se poljoprivredom.

„Imamo ogromno imanje, žao mi ga je bio napustiti. Vratio sam se da bi se vratila moja djeca, da znaju odakle su nam korijeni, makar kada su na odmoru da dođu, da naprave vikendicu, da ne zaborave kraj, jer je to sve teško stvoreno. Ako sačuvamo korijene možemo da idemo dalje. Dobro je ići u budućnost, imati nešto novo, ali se ne stidjeti svojih korijena, svoga mjesta i toga odakle potičemo. Iako potičemo iz malog mjesta, radom postajemo veliki“, zaključuje Medojević priču za Portal Analitika.