Budimo dobro sa sobom i bićemo dobro sa drugima

Istraživanja u svijetu, ali i domaća statistika, potvrđuju ono što već dugo primjećujemo i osjećamo oko sebe: sve je više ljudi koji žive sami, ali i onih koji se, iako okruženi članovima porodice, prijateljima i kolegama, osjećaju usamljeni.

Šta je usamljenost, a šta samoća, da li se često poistovjećuje jedno s drugim, samo su neka od pitanja na koje će, za Preduzetnica.me, odgovore dati psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Anđela Šćekić Todorović.

U nastavku teksta možete pročitati njeno stručno viđenje jednog od najočiglednijih i najviše proučavanih fenomena 21. vijeka.

Mnogi ljudi pojam samoće i usamljenosti miješaju, daju im značenje polazeći od sopstvenog doživljaja. Međutim, biti sam i biti usamljen nije isto. Kao što je Paul Tillich rekao: “Usamljenost izražava bol zbog toga što si sam, a samoća izražava slavu toga istog”.

Svaka osoba je individua za sebe, i samim tim bira i reaguje na svoj način na različite situacije. Postoje ljudi koji su često sami, ali se u tim trenucima ne osjećaju usamljeno. Oni su tada dovoljni sami sebi. I to je u redu. S druge strane postoje oni koji su rijetko sami, ali često imaju osjećaj usamljenosti. Biti sam, željeti samoću, birati je da bi se odmorilo od svakodnevnih obaveza, nekada da bi se osoba povezala u miru sa sobom, mislima, potrebama, željama, bez pritiska i očekivanja drugih, je samoća koja je blagotvorna i konstruktivna za osobu. Kada smo sami tada imamo prostor i vrijeme samo za sebe, vrijeme koje je dragocjeno da se posvetimo onom što želimo, a za čim nemamo vremena kad smo okruženi drugima. U samoći možemo najbolje da stvaramo, da odmorimo, opustimo se, meditiramo, naučimo nešto novo o sebi. Međutim, ona ne prija svima i ne podnose je svi na isti način, i ne gledaju svi na samoću sa pozitivne strane. U samoći znaju da se pokrenu razni procesi u nama, znaju da se jave neprijatne emocije, ali od same ličnosti zavisi kako će da se bori i nosi sa onim što izaziva neprijatnost kod nje. Ukoliko se često dešavaju neprijatne emocije kada je osoba sama, onda je to poziv da bi bilo dobro da se suoči sa onim što je tišti, da potraži stručnu pomoć i razgovara sa psihologom ili psihoterapeutom o svojim mislima i osjećanjima. Jedna dobra strana samoće je to što ona može pozitivno uticati kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje osobe, dok osjećaj usamljenosti negativno utiče na osobu i može dovesti do ozbiljnih psiholoških problema.

A šta je zapravo usamljenost? To je složeno osjećanje koje je ujedno i subjektivno, što znači da osoba uopšte ne mora fizički biti sama, a da se osjeća usamljeno. U radu sa klijentima prepoznala sam da osjećaj usamljenosti češće nose osobe koje su fizički okružene ljudima( u braku su, imaju velike porodice…) koje puno vremena provode razgovarajući sa drugima, ali duboko u sebi nemaju osjećaj pripadanja. Ovog osjećaja nisu ni svjesne u potpunosti, jer se on ogleda u nezadovoljstvu, čestim konfliktima sa partnerom, djecom, konfliktima sa kolegama, klijentima I tako dalje.

Postoje još mnogi razlozi zbog kojih se možemo osjećati usamljeno. Neki ljudi su nezadovoljni svojim izgledom, imaju manjak samopouzdanja, u društvu ne dozvoljavaju sebi da pripadaju, da se pokažu, već uvijek budu tu, ali nečujno.

Neko je usamljen zbog osjećaja nekompetentnosti, zbog raznih uvjerenja stečenih u djetinjstvu, koja nisu istinita, ali ih je osoba prihvatila kao istinite, jer su potekle od nekog značajnog odraslog (to su uvjerenja tipa: nesposoban si, smotan si, spor si, dosadan si… i obično ova uvjerenja izazivaju stid i sprečavaju nas da se pokažemo drugima i da se istinski povežemo sa njima, a značajan odrasli može biti jedan od roditelja). U doba adolescencije, osjećaj usamljenosti se često javlja, jer adolescenti imaju potrebu da pripadaju s jedne strane, a sa druge strane imaju strah da će biti odbačeni ako imaju drugačiji stav, ako se ne povinuju grupi, vršnjacima i tako dalje. Adolescenti koji imaju manjak samopouzdanja, vrlo često se osjećaju i usamljeno. Ljudima koji se presele u drugi grad, ili drugu državu, dok ne steknu nove prijatelje, takođe se osjećaju usamljeno. Srećom, ukoliko su ove osobe jake ličnosti one vrlo brzo steknu prijatelje, pa se osjećaj usamljenosti brzo i izgubi.

Izuzetno je važno da ukoliko se osoba često osjeća usamljeno, ima osjećaj da ne pripada nekom društvu odnosno mjestu, da je manje vrijedna, da je niko ne čuje i ne vidi na pravi način, da nije dovoljno voljena, da pogleda u svoje osjećaje zajedno sa osobom od povjerenja, nekog ko je stručan i ko može da joj pomogne da se na pravi način suoči sa osjećanjima koja utiču negativno na nju. Ovaj odnos koji se izgradi između osobe i stručnog lica je odnos povjerenja i tu osoba iskusi da će biti prihvaćena sa svim onim što ona jeste i na taj način uči da se poveže sa sobom da bi mogla i sa drugima.

Svako osjećanje, bilo pozitivno ili negativno, je lakše podijeliti sa nekim. I uvijek imamo sa kim (a to ne mora biti član porodice ili neko koga dugo poznajemo). Stvar izbora, da li želimo ili ne. Kada osoba potraži podršku unutar sebe, a dodatno je dobije i spolja, brzo će se osloboditi negativnih emocija i osjećaja usamljenosti.

“Ako ste usamljeni kada ste sami, u lošem ste društvu”(Jean Paul Sartre). Dakle, važno je da budemo dobro sami sa sobom, da bismo bili dobro i sa drugima.

Izvor: Preduzetnica.me