Farma jelena kod Nikšića

“Počeo sam iz hobija, ali hobi često preraste u biznis, ako se ukaže prilika. Meni se sad ukazuje prilika. Imam interesovanje za prodaju, ali lako je rasprodati, a nije lako napraviti ozbiljan posao. Od proljeća do jeseni, svaki drugi-treći dan, stižu ljudi s primorja, iz regiona, naravno i iz Nikšića. Počeli i autobusi dolaziti. Vidim vrag odnio šalu i da hobi prerasta u nešto ozbiljnije”

Ima u njima gordosti, ali i ranjivosti, divljine i pitomosti. Valjda su zbog toga jeleni lopatari i osvojili Nikšićanina Ljubomira Radojevića, koji u banjskom zaseoku Podljut, 37 kilometara od Nikšića, ima farmu ovih papkara.

Sve je počelo 2014. godine, a “kriva” je jedna televizijska emisija.

“Gledajući emisiju o Petru Novoviću, iz bjelopoljskog sela Bistrica, koji ima skoro hiljadu jelena i muflona, poželio sam da ih i ja gledam ispred svoje kuće. Otišao sam kod njega, saznao šta mi sve treba i nakon dva mjeseca pripreme kupio sam od njega dva para mladih jelena starih godinu i ogradio nepun hektar zemlje”, priča za “Vijesti” Radojević, načelnik meteorološke stanice u gradu pod Trebjesom.

Priznaje da u grad ide samo da odradi smjenu i da se odmah vraća u Podljut jer, kako kaže, nikada nije bio neki ljubitelj “ulice”. Više voli zelenilo, livade, čist vazduh i jelene.

U Crnoj Gori, prema njegovim riječima, ima nekoliko manjih farmera koji se bave uzgojem jelena.

Podsjeća da lopatari nigdje u Evropi nijesu zaštićeni i da su uglavnom lokalizovani u domaćem uzgoju, da im je životni vijek od 12 do 16 godina i da statistike pokazuju da nešto preko deset odsto ženki teli dvojke.

“Još nijesam imao takav slučaj. Čim su ženke krenule da se razmnožavaju, taj hektar zemlje mi je postao mali, pa sam farmu proširio i sada imam oko tri hektara u ogradi koja je visoka dva i po metra, pojila, hranilice i 16 jelena. Početkom juna očekujem i pet-šest mladih koji treba da dođu na svijet”.

Kaže da je uložio mjerljivih desetak hiljada eura i nemjerljivi trud i ljubav.

“Počeo sam iz hobija, ali hobi često preraste u biznis, ako se ukaže prilika. Meni se sad ukazuje prilika. Imam interesovanje za prodaju, ali lako je rasprodati, a nije lako napraviti ozbiljan posao. Od proljeća do jeseni, svaki drugi-treći dan, stižu ljudi s primorja, iz regiona, naravno i iz Nikšića. Počeli i autobusi dolaziti. Vidim vrag odnio šalu i da hobi prerasta u nešto ozbiljnije”, kaže vrijedni Nikšićanin.

A to ozbiljnije je maleno etno-selo koje namjerava da otvori sredinom juna.

Ljubomir priča da je svjestan da ovo i nije najsrećnija godina za turizam, ali da ono što je počeo – mora i hoće da završi.

Ističe da će etno-selo imati restoran, natkrivenu terasu i po dva kamena i drvena bungalova. Uz kuću, u kojoj stanuje sa sestrom Desankom, imaće više od deset smještajnih jedinica i isto toliko pomoćnih, za djecu.

“Turisti će moći da se druže sa jelenima koji su na pola pripitomljeni i čak jedu kukuruz iz ruke. Imam u planu da obogatim farmu i ubacim i par muflona, a razmišljam i o ponijima. Vidjeću koliko se to može finansijski izdržati”.

U zaseoku Podljut, koje je tri kilometra udaljeno od Velimlja, zimuje dvadesetak domaćinstava sa više od stotinu članova. Radojević ističe da će njegovo etno-selo, kao i farma jelena, biti jedino u tom kraju.

“Još ne znam kako će se etno-selo zvati – da li samo Radojević, ili neka asocijacija na jelene. Vidjeću. Biće to jedino etno-selo u pet mjesnih zajednica, Velimlje, Crni kuk, Crkvice, Petrovići i Vraćenovići”, kaže Ljubomir, dok objašnjava da se zaseok Podljut nalazi na oko 800 metara nadmorske visine i da klima i zemlja pogoduju raznim povrtlarskim kulturama, tako da on i sestra sade razno povrće.

Bavi se i pčelarstvom.

“Znam da je sada, zbog ove situacije, sve neizvjesno, ali kada sam se u ovo upustio onda moram dovršiti, otvoriti i početi sa radom. Dijeliću sudbinu svih ostalih. Kako bude drugima, tako i meni. Šta je, tu je”, kaže sa osmijehom optimizma dok donosi kukuruz da nahranimo jelene.

A da se jedan dio lopatara pripitomio, uvjerila se i ekipa “Vijesti” jer su bez straha prilazili i jeli iz ruke.

Veći dio njih je ipak držao propisanu fizičku distancu. Sigurnije je tako. Za njih.

Isplativiji kredit kod banke nego kod IRF-a
Radojević kaže da je uzeo kod banke kredit od dvadesetak hiljada eura. Htio je, priča, da konkuriše kod Investiciono razvojnog fonda (IRF), ali je, ističe, shvatio da mu se i pored niže kamate, zbog procedure, potrebne dokumentacije i činjenice da će samo dio novca dobiti u gotovini, više isplati kredit kod banke.

“Malo sam se razočarao jer IRF niti daje povoljne kredite, niti se lako dolazi do njega ako imate dobru biznis ideju, a čini mi se da sam je ja imao, sa dobrom osnovom i uloženim sredstvima. Njihova kamata je 3,5 odsto, a kod banke šest odsto, ali mi je na kraju ispalo jeftinije kod banke. Dok prikupim sve papire, platim za izradu biznis plana, za njegovu reviziju, platim procjenitelja iz banke za procjenu kuće za hipoteku, osiguranje kuće, i na kraju daju gotov novac do 20 odsto, a ostalo uplaćuju preko profakture. Ja sam za gotov novac svuda dobio od 10 do 20 odsto popusta, dok preko profaktura popust nema. Samo kroz popuste uštedio sam bar dvije hiljade eura”.

Izvor: Vijesti.me