Za gorštake u sjevernim crnogorskim opštinama ni zimi nema odmora, jer, kažu, treba prehraniti familiju i brojnu stoku. Decenijma su radom zarađivali za hljeb, održavajući gazdinstva na zavidnom nivou bez obzira na godišnje doba. U nižim selima borba za egzistenciju bila je znatno lakša u odnosu na planinska sela, gdje su neka imanja izuzetno strma, pa je na njima teško stajati, a tek raditi.
Iz takvih krajeva život je bespućem gotovo iscurio, za razliku od nižih pitomijih područja gdje se tokom zime još uvijek iz nekih domova diže dim iz dimnjka. Navikli su, tamošnji domaćini na razne vremenske nepogode, pa ih nije iznenadio ni sjeverac koji je proteklih nedjelja fijukao okolo, od koga su pucali i kamen i drvo.
Zima, podsjećaju, može da bude izuzetno oštra, ali i ćudljiva i nepredvidljiva.
Kaže da se dešava da u ovaj period zime ponestane drva jer se ljudi opuste, pa ne obezbijede dovoljne količine na vrijeme.
“Nama, koji posjedujemo svoje šume to i nije neki problem, kao onima dolje niže, oko regionalnog puta ili pak onima u gradu, kojima treba dopuniti zalihe. Zato ne odmaramo ni tokom zime. Kada vrijeme dopusti eto ti nekog iz kraja da sa testerom u ruke krene u šumu. Najvještiji znaju da i iz najdaljeg bespuća izvlače debla i potom ih na konjima dovlače do puta”, opisuje život u tom kraju Velizar.
Njegov komšija Dragan Fuštić ističe da je najgore kada mraz stegne, kada se ruke zalijepe za gvožđe i kada se ne zna po čemu se gazi.
“Vučete konje za povodac i strepite da ne proklizaju, da se ne povrijede, da ne bude veća šteta od koristi”, dodaje komšija Dragan Fuštić.
“Planine su vazda bile bogate šumom a siromašne putevima, zato je eksploatacija drva bez teških mašina izuzetno težak posao . Malo je ko ,bez velike muke, zaradio za hljeb od tog posla”, priča Dragan dok dlanovima sa duboko urezanim brazdama tovari konja tek osječenim oblicama.
Prije godinu nabavio je traktor duplak čiju prikoicu puni izvučenim oblicama. Dok se spušta niz strmu stazu sa dupke punim trakorom vješto manevrišući, njegov komšija održava ravnotežu na prikolici. Uzbuđenje vrijedno dobre drame za sve osim naših sagovornika za koje je sve ovo rutina. Dragan kaže da nema razloga za brigu te da je sve to za njih rutina sticana godinama.
“Drugačije o ovom poslu misle oni koji sve to gledaju, u toplim domovima, na televiziji ili čitaju u novinama. Ne znaju da se radi o izuzetno teškom i opasnom poslu. Istina, znamo i mi za odmor, najčešće kada vrijme ne dozvoljava ozbiljnije poslove. Tada se okupimo kraj ugrijanog ‘smederevca’ i uz vruću rakiju, sušeno meso sa tavana i priče iz davnina, i tako se prepuštamo čarima zime, odmoru i pripremi za rane prolećne radove”, ističe Velizar.
Domaćini se plaše ranog lijepog vremena i toplog juga, jer bi mogao prije vremena da probudi usnula stabla, a onda, eto ti nerodne godine.
“Svi se ovdje raduju proljeću više nego bilo gdje, jer je selo u proljeće prelijepo, svježe boje probuđene prirode prate cvrkuti ptica koje kod gorštaka obnavljaju energiju za proljećne poslove. A, Bogu hvala , posla tada ima I na pretek. Za razliku od mnogih u gradu koji muku muče sa depresijom ovdje toga nema rad i zelenilo su najbolji lijek za nju. Eto ti razloga za mnoge da pronađu novi život na selu kojeg su iz raznoraznih razloga napustili, tada će spojiti dobro s korisnim”, savjetuje Dragan.
Ostavljamo Dragana i Velizara njihovim svakodnevnim poslovima i polako krećemo šumskim putem prema dolini, prate nas zvuci motorne testere i tresak stabala koja padaju. Dok razmišljamo o našim domaćinima i njihovom ni malo lakom poslu, pokušavamo da bezbjedno pređemo preko debelih naslaga leda, znajući da je to za ovdašnje gorštake najmanja briga, naučili su oni na svakake nevolje, jer kako kažu, da nije tako ne bi ni opstali. Ipak se ne žale, smatraju da je svako mjesto dobro za život samo mu se treba prilagoditi I uzeti otuda ono što je najljepše a seoska idila ima mnogo toga lijepog.
Vukoman Kljajević
