Međunarodni praznik rada ustanovljen je odlukom Druge internacionale 1889. godine.
Inspirisani uspjehom kanadskih drugova iz 1884, američki radnici 1886. godine traže osmočasovno radno vrijeme; u Čikagu radnici agituju mjesecima i uoči 1. maja te godine veći dio čikaške proizvodnje je obustavljen zbog štrajkova.
U ponedjeljak, 3. maja, izbila je masovna tuča u Mek Kormik Riperu između radnika članova sindikata, koji su spriječeni da dođu na posao i onih koji nijesu pripadali sindikatu, a koje je Mek Kormik zaposlio. Policija se umiješala i ubila četiri člana sindikata.
Grupa anarhista, predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom pozvala je radnike da se naoružaju i 4. maja učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Hejmarket. Dolazi svega 3.000 radnika, a osoba čiji identitet nikad nije utvrđen baca bombu koja je ubija sedam i ranjava 67 policajaca.
Gradske i državne vlasti uhapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo i četvoricu osudile na smrt. Smrtna kazna je izvršena 11. novembra 1887. Dokazi da je iko od njih stvarno bacio bombu nikada nijesu pronađeni. Radnici Čikaga i građanstvo prave špalir od 250.000 ljudi dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom.
Od 1889. se svake godine obilježava ovaj tragični događaj kao dan međunarodne radničke solidarnosti, negdje i u obliku demonstracija. Za radnike i sindikaliste širom svijeta, Hejmarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva.
Pod firmom da sadrži komunističke konotacije, u SAD se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u septembru.
U Hitlerovoj Njemačkoj 1. maj je bio državni praznik.
U ovom obliku 1. maj je postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta. Međutim, pitanje je imaju li radnici šta da slave? U vremenima kojima živimo mogu samo da žale nad svojim pravima koja su nestala u vrlo kratkom vremenu. Ono što im ostaje je borba i dostojanstvo što im niko ne može uzeti.
Ipak, bez obzira na tešku situaciju, mnogi će danas otići da razbistre glavu u prirodi, baciti (ako imaju) nešto na roštilj i uživati u slobodnom danu.
Bilo kako bilo, želimo Vam srećan Praznik rada, koji je, kao i u većini zemalja svijeta, državni praznik i u Crnoj Gori.