Raznoliki projekti, te nekonvencionalni i nagrađivani teatarski pristupi, karakteristike su pozorišnog opusa mladog reditelja Juga Đorđevića. Njegova posljednja predstava „Osvrni se u gnjevu“ premijerno je nedavno izvedena u Nikšićkom pozorištu.
Đorđevićeva posljednja režija govori o svijetu ruiniranih ideala, društva kojem se stremilo, a koje je postalo iskrivljena slika nadanja. Obični ljudi u njemu postaju zatočenici sopstvenih čemera, a mladost prolazi u neupitnoj flegmatičnosti.
Budući da je prvi put bio u prilici da režira u Nikšiću, kako je mladi reditelj kazao na početku razgovora za Pobjedu, iz Crne Gore nosi pozitivna iskustva.
- Prezadovoljan sam, zaista. Kada smo pozvani da radimo u Nikšiću, na konto ansambla smo i dali predloge koje smo smatrali da bi bi mogi da iskomuniciraju i sa njima i sa publikom. Na prvoj čitaćoj probi se pokazalo da ta podjela, koju smo namijenili, može dobro da odgovori na zadatak koji je bio pred njima – kazao je Đorđević.
Ozbornova drama važi za komad koji je donio novi, slobodnoumni pristup životu i stvarnosti. Kakva je Vaša rediteljska vizura ovog djela i koliko London u vijeku za nama korespondira sa Nikšićem danas?
Postoji ta replika u romanu, koju izgovara glavni junak Džimi Porter, a koja u parafrazi glasi – kako je zanimljivo što će možda sva naša djeca, pošto živimo u američkom dobu, postati Amerikanci. Mi smo, prije svega, u vizuelnom smislu adaptirali predstavu koja je daleko otišla od londonskog miljea, koja ne portretiše ni današnji milje Nikšića i generalno našeg podneblja. U pitanju je jedna fantazmagorija nečeg što je američka oholost. Ovaj komad posmatram kao jednu vrstu klasika, a mislim da svaki komad koji je dobio status klasika u sebi sadrži teme koje se tiču perioda u kome je komad nastao, ali i nas danas. To su pitanja klasnih borbi koje će uvijek postojati, raznih previranja u društvu.
Imaju li mladi danas satisfakciju u društvu u kom obitavaju i da li su, i koliko, oni najveće žrtve onog što zovemo tranzicijski period?
To je nešto što mlade generacije uvijek nose sa sobom – uglavnom su nezadovoljni u odnosu na period svojih praočeva i očeva. To je tako otkad postojimo. Mislim da je istorija i napredovala i ponavljala se iz tih razloga. Mladi ljudi su bili gnjevni ili bijesni na generaciju onog što im je ostavljeno. Tako i danas naročito mladi u društvima tranzicije dosta ispaštaju.
Pa ako računamo da su naši očevi i praočevi bili ljuti na svoje pretke, je li moguće da na to zaboravljaju, pa ostavljaju budućim naraštajima društvo kojim su oni bili nezadovoljni?
To je kao vrsta koda koji se konstantno ponavlja. Mehanizam koji je rijetko koja generacija u istoriji uspjela da razbije. Poput sistema ponavljanja u kome će opet doći ono što je bilo. Kažu da mi težimo da uništimo svoje roditelje da bi postali oni. Mislim da će to biti konstantno, ne vidim rješenje kojim bi taj mehanizam mogao da se savlada.
Ako promatramo da gnjev stvara nezadovoljstvo, na koji način danas iskazujemo nezadovoljstvo i šta ostaje kao posljedica našeg gnjeva?
Ako pričamo iz našeg trenutka, postoje te brojne platforme na kojima svako od nas može da iskali svoj bijes. Sada je sve aktuelnija tema sajber nasilja, koji se pojavljuje naročito među mladima. O tome tek treba da se razgovara. Starije generacije, koje se nijesu još srodile sa internetom, moraju da se upoznaju sa tim fenomenom, koji sada odnosi žrtve. Posljedice sajber nasilja dovele su do toga da se mladi ljudi ubijaju. Trenutno se bijes iskazuje na način koji je ujedno lakši, ali i kukavičkiji, ljudi su sakriveni iza avatara i tuđeg identiteta. Taj bijes je uglavnom usmjeren ka nekoj drugoj osobi. To nema nužne veze sa našim komadom. Pobjegli smo od te vrste aktuelizacije, u tehnološkom smislu. Tehnologija je oduzela vrstu prisnosti u kojoj se sa emocijama razračunavamo uživo.
Sudeći kroz ovo djelo, a u odnosu na sadašnji momenat, zadržava li se nepravda kao univerzalna komponenta običnog čovjeka?
Mislim da da. Uvijek ćete imati neke gramzive ljude koji ne prezaju ni od čega. Postoji ta klasna borba veoma izražena u ovom neoliberalnom sistemu u kom živimo. Ljudi su u stanju da eksploatišu najosnovnije ljudske potrebe zarad svojih profita, koji su ekonomske prirode. Koliko fabrika eksploatiše prirodna dobra, a samim tim ugrožavaju stanovništvo koje od tih dobara zapravo živi. Egzistencija tog malog čovjeka se svodi na obrađivanje te zemlje koju ima, a onda je uslovljen da je proda, ne bi li neka kompanija mogla da na tome zaradi. Mali čovjek, otkako postoji, konstantno se bori sa tom nepravdom koju nameću klase iznad.
Kao mladi reditelj imate već zapažene rezultate iza sebe. Da li je teatarska scena prostor za razvoj mladih umjetnika?
Mislim da sam ja imao povlašćenu poziciju, jer sam imao i porodični pedigre, budući da je i moja majka glumica. Od malena sam počeo da upoznajem sistem, ljude u njemu, pa sam veoma lako uspio da u njemu plivam. Činjenica je da sam imao i instituciju iza sebe, da mi pruži prvu šansu, koja je i te kako važna za mlade reditelje. Uvijek kada pričam o poziciji mladih rediteljki i reditelja u našem regionu, čini mi se da nas ima, da smo tu, ali mislim da ipak nema dovoljno šansi. Ja sam konstantno tu i radim, ali kada pogledam samo svoju klasu i neke druge, ljudi se ne bave toliko pozorištem. Teatarske kuće bi morale još više da pruže šanse mladim rediteljima.
Kakva je onda scena danas? Ako teatar posmatramo kao refleksiju društva?
Iskreno bih volio da odgovorim da je divno sve, ali mislim da nije. I dalje potoji bavljenje teatrom na način na koji je danas prevaziđen. Zahvaljujući internetu, mladim genercijama dostupnost je postala jednostavnija, pa možemo lako i brzo da doznamo šta rade naše kolege po svijetu. Da upoznamo poetike koje ranije nismo mogli tako brzo da pogledamo. Mislim da se sada naše poetike slobodnije formiraju. Ranije se više oslanjalo na rad na akademijama – u odnosu na ono što pokupite od profesora na režiji to ili rušite pa gradite svoj identitet, ili slijepo pratite pa režiju gradite na taj način. Danas za naše generacije, koje su došle poslije internet revolucije, postoji veća sloboda izbora među poetikama koje se uvijek prepliću.
Individualna sloboda je činilac kolektivne
Ima li slobode u društvu u kome najviše gradira licemjerje?
To sam pitanje, iskreno, ostavio za naredni projekat koji radim, pitanje mizantropa. Ali da, licemjerje je konstantno, a ne znam kako se sa njim izboriti. Sloboda je individualno pitanje, slobodan čovjek može da se ujedini sa nekom širom slobodom, ali ako sam sa sobom nije slobodan, onda ne postoji opcija za neko šire umrežavanje. Ako pričamo o tome da su ljudi nesrećni, trenutno u Srbiji imamo primjer da se ljudi bore za osnovnu vrstu slobode – vazduh i vodu, potrebno je da se mreža slobode širi. Mislim da se to trenutno dešava u Srbiji, zbog čega mi je veoma drago. Ljudi se prepoznaju u zajedničkoj potrebi. To pitanje ne isključuje jedno drugo. Individualna sloboda je činilac kolektivne.