Najranije sjećanje ga veže za šetnju s ocem centrom Beograda i upoznavanje sa gospođom za koju, mnogo kasnije, saznaje da je bila Isidora Sekulić. Sekulićeva, prvi ženski akademik u Srbiji, prevodila je sa devet jezika. Tokom života, Fiš je naučio da se sporazumijeva na četiri, a da piše na tri. Otac Radenko je porijeklom bio iz ugledne vojvođanske trgovačke porodice, inače prijatelj i Milutina Milankovića koji ga pominje u knjizi sjećanja. Bojana je dobio u 58. godini života sa drugom suprugom. Radenko je imao i sestru Larisu; ona se vrlo mlada udala za engleskog vojvodu od Ejvondejla. Na molbu Britanskog imperijalnog muzeja, Bojanova tetka je u poznim godinama snimila i traku o svom burnom životu.
Jedno od sjećanja Bojana Fiša (1952-2017) je da na očevoj polici stoji autografisano prvo izdanje knjige Somerseta Moma iz 1930, Cakes and Ale, poklon njegove tetke. Bio je to omiljeni Radenkov pisac na kome je sâm Fiš, kao osnovac, počeo da uči engleski jezik. No, impresivnija stvar tek slijedi: uvid da je glavni protagonista, Alroj Kir, generalno prepoznat ,,kao slika i prilika autora Hjua Volpola, koga je ta pomisao u tolikoj mjeri uznemirila da se doslovno razbolio“.
Ova posthumno objavljena i bezmalo bizarna mješavina digresivne memoaristike, amarkordizma i ,,alografije“ (pisanje o drugima) u izdanju opskurnog kolašinskog izdavača, daće nam barem djelimičan odgovor na to pitanje, ali i ne zbog čega se slične publikacije, kao uostalom i njihovi stvaraoci, naprosto kriju od javnosti u zemlji gdje je naizgled bila kakva premisa o iole zanimljivoj kulturi nauštrb politike očito odavno stavljena u zapećak.
Sa samo završenom srednjom školom, gospodin Fiš je, s mladalačkom željom da postane arheolog i vještinom da relativno brzo ovlada građevinskim i srodnim zanatlijskim poslovima, većim dijelom 1980-ih i tokom prvog dijela 90-ih volonterski dirinčio na iskopinama po Grčkoj i Turskoj. Vremenom je stekao poznanstva koja su ga odvela do titule pomoćnika scenografa na filmovima od kojih su najpoznatiji White Mischief i Pascali’s Island. Na izvjesnoj američkoj reklami snimanoj u Pireju čak je dirinčio za Artura Maksa! Oženivši se, zatim, Crnogorkom, Fiš je takoreći zacementirao svoju budućnost: iz Troje se direktno preselio u Crnu Goru, odakle, ironično ili ne, više nikada nije izišao.
Memoari Zašto ja? Bojana Fiša, premda nipošto bezličnom, nemoguće je uhvatiti suštinu, a kamoli ga svesti i na dvostruko više novinskog prostora (primjera radi, vidi se da nije bilo urednika koji bi navodio autora o čemu da detaljiše, a šta da zanemari, da ga nuka da, u najmanju ruku, na određene stvari stavlja datume, kako bi, za razliku od geografije, čitalac imao koliko-toliko upotrebljiv temporalni orijentir određenih zbivanja).
Ono što bez sumnje jeste bizarno je što nećemo saznati kako je bilo na Hisarliku, niti u Keniji, gdje je sniman pomenuti Mischief (1986), a još manje o produkciji Paskalijevog ostrva (‘88) na Rodosu. Zato će pozamašan dio inače nevelike Fišove autobiografije zauzeti ljupki opisi njegove 17-godišnje karijere u RTCG gdje je, kao scenograf, ,,imao čast da radi na svim novogodišnjim programima koje je ovo TV-zdanje proizvelo“, zaključno sa 2012. Nemoguće je, stoga, ne izvesti zaključak da je gospodinu Fišu posao u nacionalnom javnom servisu – ,,konstantno na ivici nerava“ – bio naveliko draži od rada na anglofonskim filmovima.
Oskari su imali Brusa Vilenča, a RTCG nesvakidašnje talentovanog gospodina Fiša. Čitajući, dakle, o onome što mu je najviše značilo, no bez animoziteta ili spominjanja imena, saznaćemo da je zapravo na papiru previše novca odvajano iz godišnjeg budžeta javnog servisa za produkciju novogodišnjeg programa, da bi naposljetku ishod na TV-u izgledao kao da je potkrijepljen osjetno manjim sredstvima.
Ovakav bezmalo šturi uvod u drugi dio memoara –,,Godine u RTCG-u“ – lišen bilo kakve zlonamjernosti, poslužio je autoru da nam pojasni kako je s bezmalo nepostojećim budžetom uspijevao da odradi svoj zadatak, ponekad se osjećajući i ,,poput Prometeja koji oživljava glinenog čovjeka“. A katkada bi uredništvu predlagao i narative. U stvari, njegova snaga je ležala u osmišljavanju mizanscena sa ono malo novca koji je javni servis navodno imao na raspolaganju, tako da su priče bukvalno proisticale iz čovjekovih zanatlijskih moći. Pominje se i scenario – zapravo ,,improvizacija na jednoj stranici“ – za izvjesni novogodišnji program sa igranim segmentima gdje ,,naše gore list“, slavni glumac Mima Karadžić, juri za ovcom po ukotvljenom brodu.
Fiš je mišljenja da je to jedan od vrhunaca crnogorskog TV-a. Nijesam siguran da bi se mnogi saglasili, ali kad bi malo promislili, shvatili bi da je, odista, najbolja škvadra crnogorskih filmadžija – takoreći, majke i očevi današnje izvanredne crnogorske sedme umjetnosti – stasavala upravo na javnom servisu, s tim što su na svojim zahtjevnim projektima uvijek imali i jednog asa u rukavu: meštra Bojana Fiša.
Na kraju saznajemo i da je Fiš, čim je svoju nezanemarljivu biblioteku preselio u Crnu Goru, ujedno i prestao da čita strane knjige, sem u prevodu. Posljednje što je zabilježio da je pročitao bio je Papin nosorog Lorensa Norfoka.