Iskusni teoretičari, praktičari i revolucionari kažu da je početak promjene iskvarenog društvenog obrasca nezamisliv bez temeljne analize i dekonstrukcije svega onoga što je dovelo do kraja jednog normalnijeg i zdravijeg društvenog poretka koji mu je prethodio. Ideološki sistemi i ideološke matrice, vrijednosni sistemi i vrijednosne paradigme, nisu samo teorijske pretpostavke i posljedice njihovih manifestacija i konkretnih otjelotvorenja, nažalost, nisu ni samo iluzije. Ono što počinje u teoriji, kao zamisao ili vizija društva, ukoliko u međuvremenu dobije saglasnost masa ili većine građana, postaje naša realnost i postaje naša svakodnevna egzistencija.
Promjene kulturnih sistema i kulturnih politika, najčešće zapostavljenih ili grubo utilitarizovanih (prema mišljenjima najrelevantnijih kulturologa, sociologa i politikologa) zapravo su neophodni uslov svake društvene promjene. Posebno one u kojoj se totalitarno uređena društva, autokratije i populističke tiranije konvertuju u svoju suprotnost, u društva sa predznakom otvorenosti, pluralizma i građanskog. No, neke se lekcije očigledno moraju ponavljati i neki se prolasci moraju uvijek iznova vraćati, sve do trenutka kada ih većinski dio društva ne bude vidio kao prirodne i podrazumijevajuće. Neki primjeri dobre prakse nisu, nažalost, postali naša navika, neki metodi osvajanja građanskosti nisu nam postali sasvim bliski i naša će ponavljanja, a ovo je opravdana sumnja, biti neizbježni dio procesa naših lokalnih (regionalnih) učenja i ovladavanja tehnikama promjene kulturne paradigme, sve do tačke preokreta – koja je uvijek i tačka početka.
Prema Mileni Dragićević-Šešić, i u slučaju kulturne scene u Srbiji devedesetih, energija alternative je značila odgovor na društveni i politički kontekst, na traumu diobe i raspada, pa je logično da je umjetnički izraz devedesetih, kao odgovor na zasićenost nacionalnom mitomanijom i užasima rata, inovativan i autentičan, transžanrovski i transmedijski: „Očito je da je izbor intermedijalnosti svjesna potreba da se iskorači iz svih granica – pa se koriste performansi, video art radovi uz druge instalacije, kompleksne instalacije, procesni projekti (Led art), faks mašine, geodetsko obilježavanje i omeđavanje prostora (grupa Apsolutno-Beč) (…) takvi umjetnički projekti i radovi koji su pokušali da transcendiraju, da pređu sve granice – od državnih granica do granica samih medija.
Ove alternativne umjetničke forme i izrazi, nastajali početkom devedesetih, evoluirali su u masovni ulični protest 1996. i 1997, nepovratno otvarajući prostor za uspostavljanje nove komunikacijske prakse, recepcije i vrednovanja noseći sa sobom duh bunta, revolta, nekonformizma, istovremeno i umjetnički doživljaj i političko osvješćivanje. „U tom vremenu rastvaranja vrijednosti, fragmentarizacije, gubljenja identiteta, nestajanja – smisao ovih projekata alternativne scene“, smatra Dragićević-Šešić, „nije više u davanju drugog pogleda, druge stvarnosti, nego prije svega u proizvodnji novih ideja, novih koncepata koji etablirana scena, mrtva, ugušena i okrenuta prošlosti, više ne može da proizvodi. Time ova umjetnička praksa – od prakse kontestacije prelazi ka praksi aktivizma, provokacije, akcije“.
Upravo je politika ksenofobije i nacionalizma inicirala i protivstav kao jasnu i umjetnički (a često i egzistencijalno) beskompromisnu suprotstavljenost ispraznosti zvanične umjetničke scene, nudeći nove sadržaje i konstruišući nova značenja. Demontaža režima bila je, dakle, nezamisliva i neizvodiva bez (simbolične, ali i stvarne) demontaže ideološki uzurpiranih institucija kulture i ideološki „upodobljene“ i kontaminirane mejnstrim kulture, umjetničkih izraza i formi: „Stoga umjetnici biraju odlazak iz institucija, neizlaganje, nekoncertiranje, neizdavanje u državnim okoštalim institucijama, svjesno odbijaju učešće u tom ništavilu zvaničnih institucija koje, u traganju za ‘vertikalom’ i mitotvorstvom, od praznih riječi i djela stvaraju produkt – oficijalnu kulturu zamrle nacije.
Milena Dragićević-Šešić početak artikulisanja aktivističke, umjetničke i intelektualne scene i osvješćenog angažmana koji su značili i početak stvaranja angažovane alternativne scene, vezuje za apel na bojkot RTS-a koji je potpisalo dvije stotine umjetnika i kulturnih poslenika, za „kućnu“ književnost ili izložbe po stanovima. Kao posebno važan dio alternativne scene i kulture pobune u Srbiji devedesetih ona vidi osnivanje nezavisnih kulturnih centara kao punktova za produkciju i promovisanje novih estetskih, ali i etičkih socio-kulturoloških vrijednosnih orijentacija: Rex kulturni centar Radija B92, Centar za kulturnu dekontaminaciju (Beograd), Konkordija (Vršac), Apostrof (Novi Sad).
Prema svemu što znamo i prema svemu što imamo u iskustvu, put u osvajanje građanskog društva nemoguć je, dakle, bez osvajanja i usvajanja nove kulturne paradigme. Nova kulturna paradigma, međutim, nemoguća je bez aktivizma i buđenja studentskih pokreta na univerzitetima, bez nezavisnih medija i bez umjetničke alternative. Kao i u svakoj produženoj priči, novi početak nezamisliv je bez konačne artikulacije i teorijskog i praktičnog obračuna sa svim onim zapletima koji su učinili da njen kraj bude baš takav i bude predvidljiv.
A za građanke i građane Crne Gore tajna početka mogla bi se naći upravo u uzrocima i manifestacijama nestanka građanskosti jednog, po prirodi, multikulturalnog i emancipovanog, modernog, društva.
Dovoljno. Za (novi) početak.