Ovo je priča o mladoj, prelijepoj Crnogorki, Katerini Radonjić, koja se shodno svom nadimku (Bela) obraćala Crnoj Gori. Pri tome, gnušala se domicilnih sljedbenika rusko-mongolskog sindroma služenja stranim gospodarima da bi gospodarili svojim narodom. Njenom rukopisu Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, u kome je to (1774) javno i jasno iskazala, trebalo je 224 godine da stigne do crnogorskog izdavača (CID, 1998). Koliko će biti potrebno Crnoj Gori da eventualno shvati i prihvati poruke Beline knjige, te da li će to uopšte i dočekati – niko ne zna. Jer, velika je, i u ovoj zemlji neotklonjiva, mana i nad autorkom i nad njenom knjigom.
Autorka, prva žena pisac u Crnoj Gori, bila je odiva ,,guvernadurovićka s Njeguša“, a strani prijatelji Crne Gore, kao i Crna Gora sama, navodno dobro znaju kakvi su guvernaduri Radonjići ,,izdajnici“ bili. Zato je Rusija bila veoma zadovoljna, a Isidora Sekulić, srpska književnica i članicu SANU, je likovala kad ih je ,,vladika Rade ugasio odjednom kao sveću“. Skupština Crne Gore, uvjerena da se ova zemlja rodoljubivom duhovniku još nije dovoljno odužila, nedavno je njegov rođendan proglasila za državni praznik. Sapientia sat!
,,Jeretičnu“ prirodu Beline knjige, inače, više od ostalih, ilustruju ova dva njena sadržaja.
I
Bela, o stanju vlasti u Crnoj Gori njenog vremena, piše:
– da glavne slabosti i nedostaci Crne Gore proizilaze otuda što ,,slabe ruke njome upravljaju“;
– da se u Crnoj Gori nikakva odluka i nikakav čvrst zaključak ne može donijeti ,,ukoliko se on pokaže kao suprotan sveštenstvu“;
– da do toga dolazi ,,zbog velike tame i neznanja i nerazumnog narodnog povjerenja k sveštenstvu“, koje ide dotle da je ,,cijelo opšestvo pomračeno sujevjerjem“ i da se mitropoliti u ,,cijelom narodu poštuju kao proroci“;
– da se ljudi, stoga, prokletstva, za kojim mitropoliti olako posežu, kao groma boje, tako da o pravednosti i valjanosti njihovih odluka i ne razmišljaju.
Takvo stanje, nastavlja Katerina Radonjić, svakog je ,,sažaljenja dostojno“, i dovelo je do toga:
– ,,da se ni korisni savjeti ne prihvataju“;
– da se niko ,,ne brine o opštoj koristi“;
– da se ,,svako stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se samo da obogati svoj dom na štetu cijelog opštestva“.
Zbog toga, ,,ne samo da se ne pomišlja o osnivanju korisnih i potrebnih nauka i o nauci mladih ljudi i o njihovom podučavanju, da bi se oni privikli na uzdržanost, trpeljivost i revnost, nego bi još bilo veoma prezrivo, prema našem sadašnjem ponašanju čak i govoriti o tome“. Izaći iz svega toga, kaže dalje Katerina Radonjić, može se jedino promjenom načina upravljanja u zemlji.
Poželjno upravljanje, kako ga ona vidi, imalo bi se onda:
– kada bi se ljudi probudili iz zablude, postali svjesni svojih grešaka, ,,slijedili primjer drugih naroda evropskih“, spriječili sveštenike da se miješaju u ,,svjetovna djela koja ni na koji način ne pripadaju ni njihovom činu niti zvanju“ i ostavili im ,,da rade svoje crkvene dužnosti“;
– kada bi se ujedinili i uspostavili međusobnu slogu, jer se sa razjedinjenom i ,,slabom po svojoj snazi masom“ dešava isto što i sa dijelovima čovječjeg tijela, a to je da ,,poslije razdvajanja jedan od drugoga ne primaju više hranu i svi zajedno nestaju“;
– kada bi umjesto ,,ogromnih zdanja i u njima smještenih gotovana“ imali ,,vojne škole i nauke i zatim učili potrebnu umjetnost“…
Sve je to moguće, jer se i bolest crnogorskog društva i ljekovi za nju ,,nalaze u prirodi stvari i tamo ih treba i tražiti“. Uostalom, zaključuje Katerina Radonjić, ,,postoji mnoštvo primjera da su narodi poslije najstrašnijih padova ustajali i iz najbezizlaznijih situacija… izlazili jači nego su prije bili“, a ,,nada koja potkrepljuje velikodušne podvige… može se tako daleko proširiti koliko mi to sami želimo“.
U ravni s tom i takvom kritikom su i svi ostali teorijski diskursi sadržani u ovom djelu. Za njih se može reći da sažimaju u sebi najveći dio svekolikog bogatstva evropske prosvjetiteljske misli druge polovine XVIII vijeka. Faktički, to znači da Katerina Radonjić već tada:
– Sa Holbahom dijeli shvatanje da je neznanje izvor svih čovjekovih nesreća, da naučna kritika i prevladavanje religioznih mitova i predrasuda predstavlja jedan od zahtjeva bez čijeg ispunjenja oslobođenje čovjeka nije moguće, te da veća prosvijećenost ljudi čini bitan preduslov za njihovu socijalnu i političku emancipaciju.
– Sa Rusoom dijeli uvjerenje o ,,korisnosti toga da narod ima dobru vladavinu, ali da je mnogo korisnije odgojiti narod za vladavinu“.
– Sa Herderom dijeli gledanje na to da je u svakom zajedničkom poslu nekog mnoštva potreban neko ko će voditi glavnu riječ, a potom, ,,da priroda, ’svojom djelatnošću’, dovodi društvene veze samo do porodice, a da čovjeku prepušta da sam, po svojoj volji, uredi najfinije djelo svoje političke vještine – državu“;
– Sa Volterom dijeli zajednički jezik ne samo u pogledu uvjerenja da afirmacija naučnog saznanja vodi oslobađanju društvene svijesti od raznih relikata mitskog i mističnog, već i u pogledu shvatanja sveštenstva kao protivnika svega razvitka, budući da pomoću religije koja izvire iz neznanja i fanatizma, vjekovima zavodi i vara ljude.
Sa kultnim dokumentima građanskih revolucija – američkom Deklaracijom prava, donesenom dvije godine nakon njega (1776) i francuskom Deklaracijom prava čovjeka i građanina, donesenom petnaest godina nakon njega (1789) – ovo djelo dijeli sve ideje koje se tiču čovjekovih prava i sloboda, odnosno uspostavljanja organizacije društva i države, utemeljene na zakonima pred kojima su svi jednaki. Pri tome se s prvom deklaracijom sasvim podudara u shvatanjima – da nijedan čovjek nema pravo na posebne koristi ili privilegije u bilo čemu, kao i da nijedna vlast nema pravo da raspolaže nijednim čovjekovim dobrom bez njegove saglasnosti, dok je sa drugom sasvim saglasna u tvrdnji – da su zaboravljena prava čovjeka, ili njihovo nedovoljno poštovanje, nezavisno od toga o kojoj se sferi društvenog života radi, jedan od prvih i najvećih uzroka svekolike njegove otuđenosti i bijede.
II
Dio Beline knjige posvećen odnosima Crne Gore i Porte nudi, vjerovatno najljepšu, ikad napisanu,
odu crnogorskom junaštvu i oružju. On glasi:
„Ali, zbog čega Porta određuje i utvrđuje granice s obje strane i dijeli svoje oblasti od Crne Gore, kada su oni podanici?
Radi čega Porta s vremena na vrijeme šalje svoju vojsku i traži toliku prolivenu krv radi pokoravanja ove, kada je ona već i tako pokorena i plaća podanstvo?
Radi čega Porta s Crnogorcima mir zaključuje, kada su oni podanici?
Zbog čega Porta nije podvrgla Crnogorce svom pravu, sudijama i svome građanskom sudu, pošto i svi ostali podanici posvuda potpadaju pod nju, kad su oni podanici?
Zbog čega Porta šalje stroge ukaze pograničnim pašama i komandantima da neprestano motre i iz oči ne ispuštaju stanje Crnogoraca, kada su oni podanici?
Zbog čega paše i drugi komandiri u Crnoj Gori ne žive i sultanske ukaze k njima ne šalju, kada su oni podanici?
Suprotno svemu tome, s kakvim pravom Crnogorci, kada su podanici Porte, svakodnevno odredima, čas Bosnu, čas Hercegovinu, čas u Albaniju na turske oblasti napadaju? Turke sijeku, biju, zarobljavaju, vežu, u okove bacaju i na otkupe stavljaju!…
Zar sama Porta jasno ne daje dokaze svima preko svojih ukaza protiv svih dostavljača i praznogovornika da Crna Gora nikada nije bivala u njenoj podanosti i nikakve dažbine nije davala, nego i više od toga slobodne ljude i ratnike uvijek je cijenila i sada cijeni.
Zar je zbog toga ove dostojno razbojnicima nazivati, koji su trista gdina sa mačem u rukama protiv užasne Porte slobodu i otačestvo svoje štitili…?
Da li se razbojnicima nekada od velikih monarha gramote šalju? Zar na razbojnike ikada vrhovni veziri, seraskeri i komandne paše velike armije šalju?
Da li razbojnicima nazivaju one koji za vjeru i spas otačestva, i za slobodu svaku nevolju i bijedu podnose sa voljom i svoj život su spremni da daju?
A napadati na takvoga neprijatelja na javan način, otimati, razarati i tući dokle imaš snage onoga koji je narušavajući vjernost nepravedno oteo zemlje i dobra naša, zar je to pravedno nazvati razbojništvom“?
Kraj priče je sasvim logičan. Ne podržati tajnovidca koji, kao duhovno lice, u trenutku odlaska na ,,onaj svijet“ ima ličnu ušteđevinu u visini tri državna budžeta – rezon je njegovih ,,fanova“ – bilo bi maloumno. Ne prihvatiti učenje iz Luče mikrokozma, da je ,,duhovni život na nebesi“, a ,,materije u carstvu gnjilosti“ – uvjereni su oni – bilo bi maloumno i po. Uostalom – pitaju se oni – zar Bog nije upravo na tajnovidčevom (i susjednom nam, čak kolektivnom) primjeru pokazao da jedino pomaže ,,nebeskim miljenicima“ koji najviše pričaju o duhovnom životu, a najbolje se ,,snalaze“ baš u ,,carstvu gnjilosti“? Ergo, tajnovidac i njegovi sljedbenici, kao jedinu racionalnu formulu materijalnog svijeta i života poznaju i priznaju: što gnjilije, to bogu milije! A oni drugi, poput Bele i njenih, koji misle da je čovjek taj koji treba da odlučuje o sebi i svom životu, tj. da ne bude ,,ni Davidov, ni carski, ni spahijski“, već – svoj na svome: izdajnici su, nego što!
Ciao Bella…!
Pobjeda