Tamna strana lirskog čovjeka nerijetko biva tumačena kao poremećaj, no pjesnik Boris Đurović već je u svojoj prvoj zbirci „Svi moji demoni“ otkrio da je suština u uzrocima i da se društveno neprihvatljive misli ne moraju nužno realizovati kao negativne ako se njima pozabavimo kao materijalom koji će stvoriti dobru umjetnost.
Njegova pjesma „Heroina“, posvećena Crnoj Gori, uspjela je da se otrgne od cjeline i, iako je u načelu postavio temelje novom čitanju tamne strane osjećajnosti, percipiran je kao jedan od pjesnika koji su začetnici nove struje rodoljubnog pjesništva.
Drugom zbirkom pod nazivom „Klin u sunce“, objavljenoj u izdanju Fokalizatora početkom aprila, koja je suštinski alegorijska slika savremene balkanske egzistencijalističke i identiteske borbe, „demoni“ su postali izrazitiji i materijalizuju se besramno i eksplicitno, poovski brutalno, čineći cjelinu koja je sazrela i stvara utiske koji se ne zaboravljaju lako.
Dok čeka promociju nove zbirke koja bi trebalo da se realizuje tokom maja, kada će knjiga konačno biti u prodaji, Đurović je za Pobjedu govorio o svojoj najvažnijoj pjesmi, angažovanosti u poeziji i korelacijama između erotike i nasilja.
POBJEDA: Je li Vam žao što je jedna Vaša pjesma uspjela da se izdigne iznad cijele zbirke „Svi moji demoni“ i zasjeni sve ostale pjesme u njoj? Napisali ste predivnu posvetu svojoj zemlji i kritika i mediji su joj zaista bili naklonjeni.
ĐUROVIĆ: Nije mi žao. Naprotiv, drago mi je što ju je kritika izdigla iznad te zbirke. Bilo bi mi drago da zasjeni i mene, u onom smislu da se otisne od mene, i da postane toliko svačija, da se zagubi autorstvo. Međutim, zbirka „Svi moji demoni“ je moj prvi rukopis, i sigurno je da tamo ima nekih, meni, značajnijih stihova – možda zbog toga što se još uvijek śećam razloga njihovog nastanka, dok je pjesma „Heroina“ nastala mnogo godina prije ideje o mogućem objavljivanju zbirke. Motivi za „Heroinu“ su konstantni, kako tada za pisanje, tako danas – za ponovno čitanje.
POBJEDA: U novoj zbirci takođe ima kritike postojećeg stanja i ljubavi prema Crnoj Gori. Da li kao pjesnik osjećate obavezu da budete hroničar jednog doba? Napisali ste da „poezija ne služi umivenim formama“.
ĐUROVIĆ: Poezija je dostupna svima, tu leži njena snaga. Kad god pišem o Crnoj Gori, mislim o tome, i pokušavam, kako kod sebe, tako i kod čitalaca, da probudim dozu poistovjećivanja s njom. Prvo, naše je prirodno stanje, zatim i naša obaveza – je da i mi ośećamo bol, ako bol ośeća Crna Gora, da se i mi radujemo ako se raduje Crna Gora. Dakle, umjetnost svojim direktnim ukazivanjem može inicirati indirektne promjene, kasnije se vatre same rasplamsaju. Prošlo je vrijeme umivenh formi kad se stvara angažovana umjetnost, svako čekanje tumačenja je korak unazad.
POBJEDA: Dali ste i naznaku saosjećanja prema žrtvama rata u Ukrajini, a pominjete i „oslobađanje od svjetske boli“. Ipak, Vaša poezija nema revolucionarnu snagu. Je li to tiha predaja poete ili prosto nemoć pred onim što se teško razumije? Koliko daleko u savremenom svijetu doseže osuda ako je u stihu?
ĐUROVIĆ: Dijelom sam već odgovorio na pitanje, međutim, spomenuli ste Ukrajinu, i nije teško priznati da nijesam siguran da li umijem stihom uobličiti ono što Ukrajinci proživljavaju. Žalim njih, ali žalim i one što pucaju na njih, oni su mnogo veći nesrećnici, zato što će ih svijet nadživjeti i upamtiti kao zločince, bez zere herojstva! Pa nije li to poraz ljudske srži? S tim se živi i nakon smrti. I tačno je da moja poezija nema revolucionarnu snagu, ali imaće je neko ko je bude čitao, zato (skoro) svaki poeta može biti tih, ali predaju kao opciju ne prepoznaje, jer ma zbog čega poeta pisao, u temeljima njegovog stvaralaštva su principi koji uvijek vide i/ili slute svijetlo. Beznadežnost je samo riječ, a nada je vjesnik neminovnosti svoje težnje, ma u kojem obliku. Doseg osude u stihu u vanpoetskom smislu umnogome zavisi od tehničkih segmenata, kao što su prevodilaštvo, mediji, promocija i slični – slobodno možemo reći – nameti, jer to je način kreiranja kulturološke podloge koja može da utiče na kolektivnu svijest, međutim, mi smo izabrali niske naslade, pa ćemo sačekati sljedeću evolucijsku fazu svijesti. Poezija će preživjeti, to je materija, i kao takva, neuništiva je.
POBJEDA: Citirate Siorana na početku. Njegova misao o slabosti prema Haosu gotovo da je priznanje da će jednom prestati da piše kad se svijet sabere i smiri. Mislite li da će i za Vas doći takvo vrijeme?
ĐUROVIĆ: Lijepo ste primijetili misao o Haosu i mogućnost prestanka pisanja nakon što se svijet smiri. Međutim, postavlja se pitanje – da li bi Sioran uopšte imao slabost prema Haosu, da je vjerovao da je moguće da dođe do opšte harmonije? Mislim da ne bi. Moja nova zbirka „Klin u sunce“ je iščupana iz Haosa, i klin je Haos, a sunce – možete biti Vi, čitaoci, ja ili Crna Gora.
Erotika ne može poništiti nasilje, ali ga može obezvoljiti
POBJEDA: Tamna strana i dalje dominira. Sve te umrle ljubavi, kreature koje u pjesmama žive iako ih van pjesama ponekad i nema, dobile su više prostora, dobile su bogatije stihove i šire polje djelovanja, a tu je i lirski čovjek koji oslobađa nasilnost kao odgovor na erotsko. Je li Vam cilj bio da sebe rasteretite ili da čitaoce zamislite i pomalo zgrozite?
ĐUROVIĆ: Da, tamna strana dominira. Odlukom da ne sputavam misli, dobio sam gušću tamnu stranu, pa sve te kreature, krv, ropac i mentalna stanja iziskuju svoja prava na slobodno kretanje, pa stoga i izlazak na viđelo. Forma stiha ih uobličava do mjere podnošljivog užasa, koji će morati da ima i jednu nepodnošljivu misiju. Suština mog poetskog bukvalizma je u tome da on nema cilj. S ciljem je započeto, ali jedan biološki sat s razumnim životnim vijekom, neće biti dovoljan da se oslobodim toga, dok je provokacija čitalaca individualna stvar. Nailazio sam na komentare: „Zar se ovo zove poezijom?“, kao i na one prećutne, tako i na neke pozitivne. Ljudsko biće koje ne umije da percipira užas, ne umije da percipira ni ljubav, i naravno, ovo nije moj odgovor na negativne komentare, ovo je duboko razumijevanje istih. Zaći ću u blagu kontradiktornost, ali ću spomenuti da s manje dubioznosti razumijem pozitivne komentare. Spomenuli ste lirskog čovjeka koji nasilnost oslobađa kao odgovor na erotsko; možda bih preokrenuo poentu, pa bi bilo da lirski čovjek oslobađa erotsko kao odgovor na nasilje. Zašto? Pa to su dva jednaka pola, jednakog inteziteta, no ipak različitog dejstva. Prednost dajem erotici, zato što ona u određenim slučajevima može svjesno da dominira nad nasiljem, ne može da ga poništi, ali može ga može obezvoljiti.