Nije bilo davno kad sam u jednoj kolumni pominjao Mariju Vuković i njen doprinos crnogorskoj prepoznatljivosti. U tom tekstu, kao nebrojeno puta do sad, pomenuo sam kulturu i sport kao jedine prepoznatljivosti Crne Gore u koje se ne ulaže ni približno onoliko koliko se svima nama dobrim vraća.
U ovom vremenu ludila na svim meridijanima, čini se da jedino kultura i sport nijesu teme oko kojih se svijet svađa i gloži. Svi prate sport, evropska, svjetska prvenstva, razni sportovi i razna takmičenja dostupni su za gledanje. Naravno, male zemlje poput Crne Gore sve to prate s posebnim osjećajem i uvijek s posebnim nadama, jer iz fonda iz kog crpimo te rezultate, neki se mogu brojati u nevjerovatne uspjehe.
Takvo je i Marijino srebro na Evropskom prvenstvu. To je njena, krvavim radom stečena medalja, ali je i moja i tvoja, jer Marija je crnogorska atletičarka a nije baš da smo kao država u redu svjetskih atletskih sila. Bravo ti ga Marija. Biti drugi u Evropi u čemu god hoćeš, uspjeh je vrijedan prepričavanja pokoljenjima. Sjetićemo se i vaterpolista, rukometašica, košarkaša, pa i fudbalera u godini kada smo u kvalifikacijama bili ispred Engleske, kao i utakmica Zete i Budućnosti protiv evropskih velikana Rendžersa i La Korunje. Tako je, bio je to tračak nade da smo na pravom putu.
* * *
Ajde da se naglas prisjetimo i Šula Jovovića, Miloša Karadaglića, Alme Mićić, Darka Nikčevića i Srđe Bulatovića i mnogih drugih samo iz muzičkih voda, ali i svih onih koji pronose crnogorski kulturni potpis širom planete i najbolji su mogući ambasadori naše zemlje. Sa tankom, da ne kažemo mizernom podrškom od strane države.
S druge strane, kada bismo nabrajali sve promašaje i suvišne izdatke iste ove naše države, falilo bi nam i vremena i papira. Što nam to govori? Ako smo mala zemlja, a jesmo, onda je svaki dragulj poput Marije, bio on u svijetu sporta ili kulture, najvažnije karika u lancu, sama „glava“ oko koje treba praviti sistem. To se zove prirodno odrastanje jednog društva – dakle, idemo samo za najboljima, pratimo njihove domete i potrebe i to je definitivno najbrži i nakraći put do uređenog sistema.
Da li to do sada niko nije vidio ili, što bi bilo najgore od svega, vidio je pa ignorisao, nikada nećemo utvrditi. Ali je jasno kao dan da kompletna priča strategije razvoja ove države mora da se vodi na tromeđi turizam – sport – kultura.
Dosta nam je bilo političkih performansa koji kao konačni rezultat nude samo osjećaj bespomoćnosti i sramote. Dosta je suludih politikantskih igrica koje za rezultat samo imaju nove dugove i zaduženja, dosta je bilo gubljenja (našeg) vremena i uništavanja generacija koje samo čekaju priliku i šansu da napuste Crnu Goru.
Kao i Marija, prije neki dan je osvanula vijest da je mlada i pretalentovana Lana Pudar uzela evropsko zlato u plivanju za Bosnu i Hercegovinu. Ako je vjerovati portalima i navodima koji preplavljiuju društvene mreže, Lana je početke svoje karijere napravila u plasteniku, s plastičnim bazenom okvirnih dimenzija 3×2, vezana rastegljivom trakom za leđa kupaćeg kostima, plivajući faktički u mjestu. Sve to prati i fotografija koja izgleda toliko nevjerovatno, ako znamo da u tim uslovima nastaje plivačko evropsko zlato. Sunce ti bogovo!
Eto, to su ovi prostori i to je rezultat našeg višedecenijskog posrtanja u ratovima i trvenjima. Da su Marija i Lana pošle davno u Njemačku, Belgiju ili Francusku, sada bi te zemlje posjedovale njihove medalje. I ne bi to bilo ništa strašno, nije Balkan jedini geografski prostor iz kog se bježi. Čitav svijet obiluje ljudima koji su iz raznih razloga pobjegli iz matičnih zemalja i našli sreću i uslove za normalan život u nekoj od uređenih zemalja svijeta. U tome leži bogatstvo tih zemalja, a tuga onih iz kojih se bježi.
* * *
Ulaganjem u kulturu i sport akumuliraćemo i mnoge druge pobočne stvari. To ne treba da bude malo uvećano ulaganje, već jasna strateška odluka o ogromnom ulaganju u kulturu i sport. O tome da počnemo da pravimo heroje od umjetnika i sportista. Dakle, radi se o koraku od sedam milja.
Paralelno sa tim, baviti se obrazovanjem i naukom, pa onda medijima. Pa ćemo vidjeti kako se polako smanjuje odliv mozgova i kako najbolji odjednom ostaju ovdje. I kako se, nekako preko noći, popravljaju uslovi i ambijent u kome živimo. Da nam visine ostanu ovdje, a da ne idu negdje tamo.