Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Kraj je maja mjeseca u Nacionalnom parku Lovćen. Nakon proljećnih kiša i olujnih nevremena, priroda se polako smiruje, sabira u tišini, i ponovo izdiše svježinu iz svake pore svog kamena, trave, šume. Završni dani maja nose nam ljepote planine, čistinu izvora što presijavaju pod zracima jutarnjeg sunca, miris mlade bukve koja se budi u zelenom plamenu života, i bogatstvo planinskog cvijeća koje razliva boje kao da neko tiho oslikava svaku padinuod Dolova, preko Velje i Babine Glave, Kolovijerskih greda, sve do podlovćenskog sela Majstori.
Pogled sa Kolovijerskih greda na primorsku podgorinu i modro plavetnilo Jadranskog mora mami vas da u toj ljepoti ostanete. Ispod vas, kao u snolikoj mapi prošlosti i sadašnjosti, nižu se terase maslina, siluete starih kamenih kuća u selima što se stidljivo spuštaju prema moru, a iznad svega lebdi mir koji se ne može objasniti riječima, već samo doživjeti. Na tom vidikovcu vjetar nosi miris soli i trave, glasove ptica i mirne otkucaje srca prirode. Pogled ne zna đe da stane da li na sunce koje sja nad Bokom, na planinske vrhove što čuvaju kamene spavače, ili na sjaj mora koje se u daljini stapa sa nebom.
Tu visina ne stvara osjećaj udaljenosti, već bliskosti sa svime sa prirodom, sa predcima, sa tišinom. Kolovijerske grede su duhovni prag između planine i mora, između sna i budnosti, između čovjeka i vječnosti. U tom spoju visine i dubine, Lovćen vam pruža prizor koji ne traži komentare samo moćno prisustvo, pogled koji traje, i srce koje pamti.
U tom kraškom carstvu, đe svaka stijena pamti vrijeme, a svako drvo govori jezikom prirode, pravite pun krug života, ljubavi, planine. Na kamenim pragovima Majstora još odzvanja korak predaka, kroz grane se šapuće priča o minulim vjekovima, dok se nove generacije okupljaju da prepoznaju sebe u toj veličanstvenosti.
Tu, đe se spoje miris kišom opranog vazduha, jeka zova kukavice, blagi zvuci vjetra što prolazi kroz krila bukve i tanane zvončiće što rastu iz kamena, Lovćen u maju postaje svetilište postojanja. Planina ne nudi samo prizor, već iskustvo tiho, snažno, iskonsko. Ljepota je to koja ne traži objašnjenje, samo prisustvo.
I dok sunce zalazi iza grebena, a svjetlost pada preko zelenih brežuljaka, osjećaš da si dio šire cjeline ne samo posmatrač, već sudionik jednog svetog, beskonačnog ciklusa. U toj punini, Lovćen diše sa tobom, za tebe, u tebi.
Zato doći na Lovćen, obići i otkriti makar neke tajne drevnih i planinarskih staza, znači da je to putovanje kroz vrijeme, kroz samoću koja govori i kroz prirodu koja uči. Svaki korak vodi vas dublje u srž planine, u njene priče koje vjetar šapuće kroz krošnje, u tragove koje su ostavili pastiri, gorštaci, pjesnici i sanjari.
Ispuniće vam dan prizorima koji se ne zaboravljaju krhkim cvijetom što niče iz stijene, pogledom koji se širi od zaleđa do mora. Ali ispuniće vam i život osjećajem pripadnosti nečemu većem, čišćem, iskonskom. Jer Lovćen ne traži mnogo samo da ga doživite srcem. A kad ga jednom upoznate, nosićete ga sa sobom svuda, kao snažno utočište koje se ne vidi, ali se vječno osjeća.
Dan na Lovćenu je dan u kojem planina govori bez riječi, u kojem se svjetlost razliva preko vrhova kao blagoslov, a svaki udah postaje molitva. To je dan koji se pamti, dan koji vas mijenja tiho, ali trajno. Jer ovđe priroda ne samo da postoji ona živi sa vama, za vas, u vama. Tek smo započeli našu čarobnu bajku a ona će trajati koliko i sama svetost i svjetlost Lovćena budite i dalje sa nama….
