Piše: Božidar PROROČIĆ, knjižebnik i publicista
Zbirka „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“ hrvatskog pisca Borisa Njavra, predsjednika Društva dubrovačkih pisaca, predstavljena na 159 stranica, i već na prvim stranicama otkriva svoj prepoznatljivi ton duhovit, mudar, śetan, ali uvijek duboko ljudski. Ova knjiga ne donosi samo priče, već čitav mozaik Mediterana, njegov miris, njegovu ironiju, njegovu patnju i njegovu radost. To je knjiga o moru i čovjeku, o ratu i ljubavi, o śećanju i zaboravu, o Dubrovniku koji živi i u novim vremenima u riječima pisaca.
U zbirci se redom nalaze priče: Saksofon, Mirovina, Pljačka ostave, Kokot / Pijevac / Petlić, Predator, Stisni se malo, Nakon svake granate, Narančin, November Rain, Kino Sloboda, Frka, Susret, Tajna, Šteta na vozilu, Pauza, Ima li koga da me vidi, Tuš, Školjka i neispijena votka, Elvira i njena dva kavalira, Najbolje je na ribanju, ne vidiš nikoga, Priča o Mari i Andriji.
Svaka od ovih priča nosi posebni duh hrvatskog juga, onaj koji se prepoznaje po toplom humoru, mudroj ironiji i unutrašnjem dostojanstvu čovjeka koji preživljava sve i rat, i mir, i život koji teče između. Njavro s lakoćom spaja smijeh i suzu, priču o komšijama i onu o granatiranju, priču o ljubavi i onu o miru, priču o životu koji se nastavlja i kad sve izgleda izgubljeno. Njegov jezik je bogat, pun duhovitosti i mudrosti, ali nikada nametljiv. U njemu se čuje zvuk kamena, zrikavac pod prozorom, galeb iznad rive i govor stare žene na Stradunu. Kroz cijelu knjigu ośeća se snaga Dubrovnika, ne samo kao grada, već kao simbola kulturnog i emotivnog nasljeđa. Dubrovnik u Njavrovim pričama je živo aristokratsko biće, grad koji pamti i oprašta, ali i upozorava. Grad iz kojeg su potekli pisci i pjesnici, filozofi i pomorci, a sada i pripovjedač koji čuva duh svih njih. Taj grad je ogledalo ljudske duše, mjesto đe se smijeh i patnja prepliću, đe se ironija rađa iz mudrosti, a priča iz dostojanstva. Njavro, kao i njegovi prethodnici iz velike hrvatske prozne tradicije, pokazuje da se istina ne nalazi u velikim riječima, već u malim ljudima i njihovim svakodnevnim borbama. Njegov stil i struktura priče podśećaju na starije pripovjedače poput Ranka Marinkovića, ali najviše na Antuna Šoljana, čija zbirka „Proljeća Ivana Galeba“ nosi istu tu snagu introspekcije, humor i filozofsku toplinu. Kao što je Šoljan u svojim pričama otkrivao unutrašnju borbu između ironije i smisla, tako i Njavro, moderniji u jeziku ali jednako dubok u ośećaju, govori o čovjeku koji se nosi sa sobom, sa vremenom i śećanjem.
Njavrova zbirka je i književni i ljudski dokument, śedočanstvo o jednom vremenu koje se rasipalo i urušavalo ali nije nestalo. Ona je posveta malom čovjeku, Dalmatincu koji nosi svoje rane kao medalje, koji se smije dok priča o strahu, i koji zna da su ironija i ljubav jedini načini da se preživi. Njegove rečenice odišu Dubrovnikom ne turističkim gradom sa razglednica, već onim starim, kamenim, ponosnim, punim priča koje se ne zaboravljaju. U svakom redu ove zbirke vidi se ruka pisca koji zna što znači śećati se, ali i oprostiti. Njavro nije samo kroničar svoga grada, on je njegov čuvar i śedok. Njegove priče ne završavaju riječima nego ośećajem. Čitalac ostaje sa svojim mislima, ali s osmijehom, svjestan da je upravo pročitao knjigu koja je spoj topline i istine, mudrosti i jednostavnosti, duhovitosti i tuge. Zbirka „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“, izdana pod okriljem Društva dubrovačkih pisaca, predstavlja jedan od najsnažnijih suvremenih literarnih glasova juga Hrvatske. Ona śedoči da hrvatska književnost još ima pripovjedače koji znaju govoriti srcem, a pisati umom. Knjiga je to koja, poput samog Dubrovnika, stoji između svijjetla i śene, ali uvijek s vjerom u čovjeka, riječ i priču Dragi prijatelj, hrvatski književnik Boris Njavro, kolumnista, pisac i novinar, emotivni i intelektualni glas jednog davnog, lijepog Dubrovnika, grada podno Lovrijenca, pod stijegom sunca i soli, donio je u svojoj prozi ono što je rijetkost i dar spoj stvarnosti i poezije, miris mora, svjetlost kamena, korake na Stradunu, stare ulice i mirise agruma. Po zidinama drevnog grada, po skalinima na kojima se vrijeme zadržava kao morska pjena, Njavro je zapisao neke od najljepših priča savremenog hrvatskog juga, utkavši u njih svoju hrvatsku dušu i autorski refleks, pretvarajući svaku svakodnevicu u literarni prizor, a svaku rečenicu u bljesak istine o čovjeku.
U zbirci „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“, na 159 strana jedne književne ispovijesti, Njavro je stvorio mali, ali beskrajno gust mediteranski svijet, svijet ispunjen toplinom, ironijom, śećanjima i bolom. To je prostor u kojem se more i kamen, ljubav i rat, humor i tuga ne razdvajaju, već postaju jedno. U njemu odzvanja glas pisca koji, poput Antuna Gustava Matoša, u maloj formi stvara veliku misao. Kao što je Matoš svojom novelom „Moć savjesti“ 1892. godine unio novu moralnu i estetsku svježinu u hrvatsku pripovijetku, tako je i Njavro savremenom pričom uveo čitaoca u čarobni svijet Mediterana i Dubrovnika, đe svaka riječ miriše na so, vino i uspomenu. Njegove priče su ispovijesti vremena i ljudi. Nema u njima lažnog patosa ni površnog moralisanja, već čista, ljudska emocija. Likovi su obični, a istovremeno složeni, puni ironije, prkosa i topline. Svaka priča nosi jednu ljudsku istinu, često ispričanu s blagim humorom, ali i s tugom koja dolazi iz iskustva.
U priči „Pljačka ostave“ sve počinje banalno. Muž i žena, u miru večeri, primijete da je svijetlo u ostavi ostalo upaljeno. Kada on izađe da ga ugasi, ugleda sjene i pomisli da neko unutra krade. Počinje panika, poziv policiji, nervozni dijalog, komične situacije koje prerastaju u oštru satiru o birokratiji i besmislu. Policija reaguje tek kad čuje da je „počinjeno ubistvo“, i dolazi prekasno. Njavro kroz ironiju pokazuje koliko je ponekad smiješan sistem koji bi trebalo da štiti građane. U pozadini smijeha krije se ozbiljna poruka o odnosu između pojedinca i države, o nepravdi koja se često maskira administrativnim “vrlinama”.
Priča „Kokot – Pijevac – Petlić“ smještena je na ničiju zemlju, između dvije linije fronta. Tu usred rata, pojavi se pijevac koji slobodno prelazi s jedne strane na drugu. On ne zna za granice, za zastave, za podjele. Njegovo pjevanje podśeća vojnike s obje strane na dom, na jutra prije ratnih zvona. Kad se odluče da ga zajednički uhvate i zakolju za ručak, u tom trenutku nastaje paradoks ratnici se ujedinjuju oko banalnog čina, ali ne i oko ideje mira. Njavro tu nalazi ironiju života i smrti, pokazujući da su i u ratu ljudi sposobni za smijeh, ali da se iza svakog smijeha krije nemoć. Pijevac postaje simbol slobode, ali i žrtva, kao i svaka nada u vrijeme razaranja.
U priči „Stisni se malo“ prostor nije ratno polje nego gradski autobus, ali je duhovna skučenost ista. Gužva, vrućina, uzdasi, nervoza i ona rečenica koja se ponavlja kao refren: „Stisni se malo!“ Njavro u toj svakodnevnoj sceni prepoznaje metaforu čitavog društva. Ljudi se guraju, trpe, mrmljaju, ali niko ne pomjera sebe. Njegovi junaci su sabijeni ne samo u prostoru nego i u duhu. Humor je blag, ali gorko istinit. Svaka replika nosi sloj ironije. U završnici, kad pripovjedač pomisli da smo se „svi stisli i u autobusu i u životu“, čitalac shvata da je Njavro rekao mnogo više od priče o javnom prevozu.
U „Narančinu“ se vraća mediteranski ton, vedrina i toplina. Glavni lik, stari težak poznat po tome što svima dijeli naranče iz svog vrta, simbol je jednostavnosti i dobrote. Selo ga voli i podsmijeva mu se ali ga pamti po osmijehu i blagosti. Kad umre, svi shvate da je s njim otišao i dio svjetlosti. Naranča, koju je dijelio, postaje simbol dobrote i života. Njavro gradi lik pun topline i ljudske mudrosti, čovjeka koji nije imao ništa, a davao je sve. To je priča o malom čovjeku koji je bio veliki, o običnoj dobroti koja nestaje iz svijeta.
Priča „Susret“ vraća nas u sferu intime i sjećanja. Muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, slučajno se sretnu na ulici. Njihov razgovor traje kratko, gotovo bez značenja, ali u svakoj riječi, u svakom pogledu, krije se prošlost. „Kako si?“ postaje pitanje o svemu što je bilo, „Dobro, a ti?“ postaje potvrda da su oboje preživjeli svoje uspomene. Kad se rastaju, ostaje ośećaj prolaznosti i praznine. Njavro majstorski prikazuje neizrečeno, ono što se ne može reći jer bi previše boljelo. To je priča o prolaznosti, o onome što ostaje kad ljubav prestane, ali uspomena ne umire.
U „Nakon svake granate“ Njavro prikazuje rat iznutra, mirno gotovo spokojno, bez krika. Glavni junak, običan čovjek, nakon svake detonacije ponavlja isti ritual. Zapali cigaretu, gleda rupe po zidu i broji ih. Stara susjeda izlazi i prebrojava kokoške, đeca ponovo iznose loptu, a život, uprkos svemu, nastavlja svoje krugove. Taj paradoks života usred smrti čini suštinu priče. Nakon svake granate, ljudi su malo više mrtvi, ali i malo više živi, jer svaka preživljena eksplozija znači još jedan dokaz opstanka. Njavro ne opisuje rat, on ga ośeća kroz mir koja dolazi poslije. To je poezija preživljavanja, priča o dostojanstvu u strahu.
A u „Ima li koga da me vidi“ Njavro dostiže najveću ljudsku dubinu. U praznom selu, starac śedi pred kućom i gleda put kojim više niko ne prolazi. Đeca su otišla, komšije nestali, samo on i samoća. Ponekad izgovori: „Ima li koga da me vidi?“ i ta rečenica odzvanja gotovo proročki. To nije vapaj, nego potvrda da je još živ, da postoji. Njavro piše o starosti ne kao o slabosti nego kao o osami u kojoj se čovjek još nada pogledu, dodiru, prepoznavanju. To je možda najtužnija i najljepša priča u zbirci, jer govori o univerzalnoj potrebi da budemo viđeni, da neko śedoči našem postojanju.
Sve ove priče zajedno čine mozaik jednog vremena, jednog mora i jednog (hrvatskog) naroda. Boris Njavro piše s humorom i tugom, s ironijom i vjerom, s ljubavlju prema riječima i ljudima. Njegova rečenica je jednostavna, ali nosi ritam mora, zvuk galeba, zvuk Dubrovnika. U njegovim pričama nema slučajnih detalja, svaka riječ ima težinu, svaka scena ima smisao. Njegova knjiga je “omaž” malim ljudima, onima koji čine život, ali ne ulaze u istoriju. U njima se prepoznaje duh Mediterana, njegova toplina, prkos i mudrost. U njima se čuje iskreni govor Dubrovnika, onog starog, pomalo izgubljenog, ali još uvijek živog u jeziku i śećanju. Boris Njavro je pisac koji ne gradi svjetove od fantazije nego od istine. Njegove priče su od kamena i soli, od suze i smijeha, od śećanja i nade. On piše kao čovjek koji se śeća, ali i kao onaj koji zna da śećanje liječi samo ako ga pretvorimo u priču. Njegova zbirka je svjedočanstvo o tome da književnost još može biti ljudska, topla i smirena, da može govoriti kroz likove svojih malih heroja iz velikog naroda. Njavro piše da bi nas podśetio da smo svi samo ljudi koji, traže pogled, riječ, osmijeh i priču.
U zbirci „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“ Boris Njavro je sačuvao svjetlost Mediterana i dostojanstvo čovjeka. Njegove priče su zapis jednog vremena ali i ogledalo naše (hrvatske) svakodnevice. U njima ima i smijeha i boli, ali iznad svega ima života. Dubrovnik u njegovim riječima ne pripada samo istoriji i turizmu već srcu. I zato se čini da će Njavrove priče još dugo trajati, poput talasa mora koje će svojim valima nositi ove priče poput drevnih jedrenjaka kojima su dubovački pomorci i duborvački pisci brodili svijetom i nosili slavu Hrvata i Hrvatske.
Iz biografije Borisa Njavra izdvajam:
Boris Njavro rođen je 2. maja 1963. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku. Diplomirao je filozofiju i opštu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Mostaru.
Suosnivač je i od 2009. godine predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, u okviru kojeg je urednik i pokretač godišnjaka Literat. Kao urednik, priređivač i izdavač, objavio je više od stotinu knjiga dubrovačkih autora, doprinoseći očuvanju i promociji savremene književnosti juga Hrvatske.
Njavro je autor tri zbirke priča i tri knjige kolumni i tekstova o Dubrovniku, kao i dramskih ostvarenja koja su izvođena i emitovana na hrvatskim medijima. Treći program HRT-a objavio mu je dramski tekst, dok je komad „Skerac sa Svete Marije“ izvela dubrovačka kazališna družina Kolarin. Njegovi tekstovi objavljivani su u brojnim časopisima i zbornicima. Bio je glavni urednik lista mladih Laus i Dubrovačkog lista.
Kao kolumnista, dugi niz godina pisao je za Dubrovački vjesnik i DU list, a više od osamnaest godina uređivao je i vodio popularnu emisiju „Đirata tirade od Grada“ na HR Radio Dubrovniku. Radio je i na DU TV i Libertas TV, gdje i danas vodi nedjeljnu emisiju „Uz ulicu, niz ulicu“. Saradjivao je s brojnim medijima i publikacijama u Hrvatskoj i regionu.
Za svoje stvaralaštvo i doprinos kulturi, posebno za knjigu „Ulicama Grada“, dobio je nagradu Grada Dubrovnika 2020. godine. Živi s porodicom u Župi dubrovačkoj, a zaposlen je u Muškom učeničkom domu u Dubrovniku.
Bibliografija
- – Ležeći tango, zbirka priča
- – Riječi u điru, zbirka kolumni o Dubrovniku
- – Priča o nama, dramski tekst
- – A sada, sport i glazba, zbirka priča
- – Grad u điru, kolumne – razgovori s Dubrovčanima o Dubrovniku
- – Skerac sa Svete Marije, dramski tekst, koji je izvela Kazališna družina Kolarin (ukupno 38 izvedbi); dobitnik nagrade na Danima kazališnih amatera 2013. godine za tekst
- – Najljepše je na ribanju, monodrama emitovana na HTV 3
- – Ulicama Grada, knjiga o Dubrovniku, njegovoj istoriji i ljudima – dobitnica nagrade Grada Dubrovnika 2020. godine
- – Priče o ljubavi i ratu, te dvije stare…, zbirka priča
Od studentskih dana objavljuje priče i pjesme u časopisima Život (Sarajevo), Dubrovnik (Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik), Literat, Večernji list, kao i na brojnim portalima.
Od 2009. godine osnivač je predśednik i urednik Društva dubrovačkih pisaca, takođe glavni urednik godišnjaka – zbornika Literat i mnogih drugih izdanja Društva.