Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Pisati o Danu državnosti Bosne i Hercegovine predstavlja svojevrsnu svetu misiju i obavezu da se makar na tren, zaustavimo pred vijekovima njenog postojanja, pred istorijskim tokovima, pred rijekama koje nose imena naroda, pred planinama koje znaju jezike i korake civilizacija. To je trenutak da se zagledamo u prizmu vremena, u spoj naroda koji stoljećima žive na ovim gorovitim prostorima, đe se kao na raskršću svijeta, prepliću istok i zapad, śever i jug, različitosti i sličnosti, vjera i nada, stradanje i obnova.
Velikan Josip Pejaković bi rekao: „Kako bolan nema Bosne.“ A ja ću iskreno i od srca, reći: „Ima Bosne i biće je dok god u njoj bude dobrih i časnih insana.“ Ona je stanje duha, unutrašnja sintagma, arabeska i neraskidiva veza sa precima koji su znali da se na ovom tlu ne živi samo za sebe, nego i za one koji će nastajati, stvarati i boriti se pod nebesko-plavim svodom Bosne.
Dan državnosti je podśetnik na generacije koje su kroz vijekove stajale uspravno na vjetrometinama istorije. To je spomenik nevidljivim rukama seljaka, zanatlija, pjesnika i učitelja, boraca koji su znali da je sloboda vrijedna koliko i sma život u Bosni.
Bosna je zemlja u kojoj i molitva ima tri zvučne putanje, ali jedno značenje. U njoj se mezar, groblje i crkvište čuvaju istom pažnjom. U njoj se čovjek prepoznaje po srcu, a ne po imenu. Ta duboka starinska mudrost je njena najveća vrijednost. Stari Bosanci bi rekli: “Oluja ne ruši planinu, nego čovjekovu misao u dubini duše.” I zaista, istorija je Bosnu mnogo puta pogodila, ali nikada je nije slomila. To je prostor koji, kao u dramama Abdullaha Sidrana, zna da sabere i suzu i osmijeh prostor đe čovjek ostaje čovjek, makar mu sve drugo bilo oduzeto. Mak Dizdar nas je naučio da je Bosna domovina zapisa u kamenu, domovina kosmogonije. Kroz njegovu „modru rijeku“ teče i današnja misao: da Bosna postoji dok postoji san čovjekov, i dok postoji prkos onih koji vjeruju. Ośetimo u njoj i filozofsku mudrost Dževada Karahasana, koji je govorio da Bosna živi u ljudima više nego u zidovima u njihovoj sposobnosti da iz bola stvaraju smisao, iz ruševine podignu kuću, iz tame izvuku svijetlo. A u svakom njenom dahu prepoznaje se i misao Nedžada Ibrišimovića, koji je Bosnu nazivao „dobrom zemljom“, zemljom koja čovjeka prima bez pitanja i čuva ga kao najdragocjeniju vodu.
Dan državnosti je da se čuva ono što su drugi krvavo branili, da se uči pamti i prenosi. Da Bosna ostane zemlja u kojoj se i tuga i radost dijele, đe se komšija ne naziva po vjeri nego po ljudskosti, đe je vrijednije ime insan nego bilo koje drugo ime kojim se čovjek može okititi.
Bosna je postojala i onda kada nije imala vojske, pečate i granice. Postojala je u narodnim pjesmama, u predanjima, u ljepotama bosanskih avlija, u kamenu stećaka, u književnom govoru koji je znao da pomiri i suprotstavi, u ljudima koji su gledali na nju kao na svoj je jedini DOM I ROD. Danas, kada se obilježavate njen Dan državnosti, valja se śetiti da je njena najveća snaga uvijek bio čovjek. Onaj obični, svakodnevni čovjek, ali velik u svojoj skromnosti. Bosna je u svojoj mudrosti, naučila nas da se prošlost ne zaboravlja, ali i da se ne smije živjeti samo u njoj. Naučila vas je i da se mostovi grade da bi se prelazili, a ne rušili.
Zato se ovaj dan ne doživljava samo kao svečanost, nego kao podśetnik na duhovni temelj na kojem stoji. Jer državnost je na kraju, više svijest o pripadnosti, odgovornost prema zajedničkom dobru i spremnost da se brani ono što je sveto: čovjek, njegov dom, njegova pravda i njegova sloboda. Sve dok ima onih koji u Bosni vide zavičaj kao najljepšu kuću i koji je nose u srcu Bosna će trajati. Sve dok ima onih koji se śećaju, pišu, brane, poštuju i vole, biće joj i puteva i budućnosti.
A ja ću danas, kao Crnogorac, kao vaš istinski brat, pisac i kao čovjek, samo dodati: Ima Bosne, jer ima ljudi koji znaju da bez nje ne bi bilo ni njih. Ima Bosne, jer je čuvaju oni koji pišu, rade, bore se i vjeruju. Ima Bosne, i biće je dok god postoji ijedan insan koji umije voljeti zemlju na kojoj stoji. Śetite se vaših gazija kroz dove i molitve vaših neimara jer narod koji pamti svoje pravednike pamti i sva stradanja i fenixe Bosne. Bosna je, u svojoj veličini, uvijek bila veća od patnje i duža od zla čuvaju je njene planine što bdiju nad ljudima kao kameni stražari Prenj, Velež, Bjelašnica, Maglić i njene rijeke koje nose uspomene naroda Bosna, Drina, Neretva, Una. Čuvaju je biblioteke koje sabiraju stoljeća misli, muzeji koji śedoče o borbama i postojanju, i molitve svih njenih vjernika koje se uzdižu iznad minareta, zvonika i drevnih zidina. Čuva je sevdah, riječ, knjiga, dječiji smijeh, miris kahve i gostoprimstvo koje nikad ne prestaje.
Bosna je zemlja koja živi u svojim pjesnicima, u njihovim ranama i njihovim nadama. U stihovima i porozi Saladina-Dina Burdžovića i Faiza Softića, Safeta Sijarića, Bosna je i ljubav i bol, i vidik i bezdan.
Saladin-Dino Burdžović
(iz pjesme „Dio spaljenog pisma“)
„Više nikada nećeš moći voljeti…
Onako kako je Bosna voljela tebe…”
Faiz Softić
(iz pjesme „Kriva voda“)
„Iz rijeka bosanskih
Noću iskaču bijesni konji
I gluhom njiskom vidik zatvaraju.”
A kako Safet Sijarić piše u priči „Sarajevski dažd“ Prolazeći koševskom dionicom puta iz pravca Pionirske doline k centru grada, dionicom što se danas provlači kroz sama groblja, čovjek ne može a da ne pogleda oko sebe, koliki su redovi i redovi novih, sasvim novih nišana i nadgrobnih spomenika, koji su zauzeli nekadašnje travnjake i skverove, pa i same sportske terene. Ovuda ćete nerijetko primijetiti kako neko u prolazu, bio to pješak na trotoaru ili putnik u vozilu, podigne ruke i prouči fatihu, ili se pak, ako je hrišćanin, prekrsti.
A moje tumačenje danas je jednostavno. Bosna će opstati. Ne zato što je snažnija od svoje tragedije, nego zato što je njena tragedija postala dio njenog identiteta. Opstaće dok god bude onih koji je osjećaju, koji je nose u jeziku, u sjećanju, u molitvi, u pjesmi. Bosna će trajati sve dok pisci ne spuste pero, dok god postoji jedan stih da je sačuva od zaborava.
Ima Bosne, dok god ima Bošnjaka, ali ima Bosne i dok god ima pjesnika.
Jer Bosna je najduže trajala upravo u riječima.
Neka je srećan Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Neka joj vječnost bude blaga, čvrsta i pravedna! Onako kako stoje zlatni ljiljani na vašoj zastavi postojani, ponosni i nepokoreni. Nek je hairli Dan državnosti!