{"id":69051,"date":"2024-08-14T06:00:19","date_gmt":"2024-08-14T04:00:19","guid":{"rendered":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/?p=69051"},"modified":"2024-08-13T16:56:26","modified_gmt":"2024-08-13T14:56:26","slug":"zavicaj-u-srcu-munira-latica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/?p=69051","title":{"rendered":"ZAVI\u010cAJ U SRCU MUNIRA LATI\u0106A"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Bo\u017eidar PRORO\u010cI\u0106, knji\u017eevnik i publicista<\/strong><\/p>\n

Ovog 10. avgusta 2024. godine, u srcu Petnjice, me\u0111u dragim prijateljima i na\u0161om dijasporom, imao sam \u010dast upoznati jednog izuzetno \u010dasnog \u010dovjeka, istinskog insana \u010dija pri\u010da odzvanja dubokom mudro\u0161\u0107u i \u017eivotnim iskustvom. U tihoj atmosferi, uz \u0161olju tople kafe i prijateljski razgovor, otkrio mi je svoju \u017eivotnu pri\u010du, ispunjenu neizmernom ljubavlju prema domovini, ali i te\u017einom koju nose godine iseljeni\u0161tva. Kroz taj razgovor, u kojem se prepli\u0107u tuga i ponos, shvatio sam koliko je njegova veza sa rodnim krajem jaka, koliko je svaki povratak u Petnjicu i Lagatore za njega povratak sebi. Njegove rije\u010di, jednostavne a opet duboko emotivne, ostavile su neizbrisiv trag u meni. Slu\u0161ao sam o njegovim uspomenama o danima provedenim daleko od voljenog zavi\u010daja, ali i o radosti povratka, makar i na kratko, me\u0111u svoje. Ovaj susret nije bio samo susret dvojice sagovornika, ve\u0107 i spona izme\u0111u pro\u0161losti i sada\u0161njosti, izme\u0111u generacija koje ostaju i onih koje odlaze, ali nikada ne zaboravljaju. Ove pri\u010de, koje kao dragocjeno blago nosimo u sebi, podsje\u0107aju nas na to ko smo i odakle dolazimo a susret sa ovim \u010dovjekom bio je upravo takva pri\u010da \u2013 pri\u010da o snazi prijateljstva o ljubavi prema Crnoj Gori, Petnjici\u00a0 i o neuni\u0161tivoj vezi sa korijenima.<\/p>\n

\"\"
Salih i Mu\u0161a Lati\u0107 sa unukom Asmirom<\/figcaption><\/figure>\n

Munir Lati\u0107, sin Saliha i Mu\u0161e, ro\u0111en je 1957. godine na mjestu \u0111e su pra\u0111edovski korijeni vezali stablo u srcu Petnjice. To mjesto nosilo je sa sobom duboku povezanost sa precima, sa prirodom i sa zemljom koja ih je hranila i odr\u017eavala kroz generacije. Munir je odrastao u tradicionalnoj zemljoradni\u010dkoj porodici, \u0111e su se bavili poljoprivredom a u manjoj mjeri i sto\u010darstvom. Me\u0111u vo\u0107em koje se gajilo, \u0161ljiva je bila naj\u010de\u0161\u0107a, dok su jabuke i orasi bili rje\u0111i. Ipak, 1965. godine, porodica Lati\u0107 je na jednoj njivi odlu\u010dila podi\u0107i vo\u0107njak jabuka i kru\u0161aka, \u0161to je za to vrijeme bilo neuobi\u010dajeno, jer je zemlja bila predvi\u0111ena za druge kulture. Ali to je bio njihov san, ne\u0161to \u0161to su \u017eeljeli ostaviti iza sebe.<\/p>\n

Munir je zavr\u0161io Osnovnu \u0161kolu u Petnjici a potom i srednju industrijsku \u0161kolu u Titogradu, \u0111e se \u0161kolovao za zanimanje metalostrugara. Njegov otac, Salih, bio je \u010dovjek koji je razumio vrijednost obrazovanja, iako je sam bio vezan za te\u017eak rad na zemlji. \u017drtvovao se, izdvajaju\u0107i najve\u0107i dio svoje zarade kako bi omogu\u0107io Muniru \u0161kolovanje, iako su vremena bila te\u0161ka a potrebe mnogobrojne. Munir nije bio jedino dijete \u2013 tu su bile i njegove sestre (Senadija umrla prije njegovog ro\u0111enja), Mejrema koja je umrla sa 21 godinu, Milaheta, Resmija i brat Ru\u017edija, svi oni dio jednog velikog porodi\u010dnog mozaika, \u0111e je svako imao svoju ulogu i \u0111e je ljubav bila temelj svega.<\/p>\n

O svom ocu Salihu i majci Mu\u0161i, sa suzom u oku i gr\u010dem u srcu, Munir kazuje sljede\u0107e:<\/strong> ,,Moj otac Salih nije imao dovoljno zemlje da obezbijedi sve porodicne potrebe pa je \u010desto morao raditi kao gra\u0111evinski radnik na terenu sto je obicno za to vrijeme bilo daleko od kuce. Njegovi dolasci bili su rijetki obi\u010dno je to bilo jedan vikend u mjesecu tako tako da i tada nije imao vremena za odmaranje nakon napornog rada. Majka Mu\u0161a bila je izuzetno vrijedna \u017eena borila se sa svim obavezama majke, domacice zene koja je radila poslove na imanju koji su bili te\u0161ki i za muskarca. Pored napora nikad nije zapostavila niti jednu obavezu i uz sve to za nas \u0111ecu uvijek je nasla vremena da nam posveti ljubav i maj\u010dinsku toplinu kako to moze samo majka.\u201d<\/p>\n

\"\"
Munir i Izeta Lati\u0107<\/figcaption><\/figure>\n

Nakon zavr\u0161etka srednje \u0161kole, Munir je stajao na raskr\u0161\u0107u \u017eivota, suo\u010den sa te\u0161kom odlukom koja je nosila teret odgovornosti, ali i iskru nade za budu\u0107nost njegove porodice. Svjestan \u017ertava koje je njegov otac Salih podnio, Munir je odlu\u010dio da napusti rodno mjesto, da ostavi za sobom poznate pejza\u017ee i uspomene, kako bi pru\u017eio pomo\u0107 i olak\u0161ao teret koji je njegova porodica nosila. U oktobru 1975. godine, donio je tu hrabru odluku i oti\u0161ao u Sloveniju. Tamo je na\u0161ao posao kao nekvalifikovani radnik u fabrici za preradu ko\u017ee \u201eTovarna Usnja-Kamnik\u201c, \u0111e su dani prolazili u brojnim satima rada, ali sa jasnim ciljem \u2013 da doprinese porodici i omogu\u0107i im bolji \u017eivot. Radio je tamo sve do jula 1976. godine, kada je pozvan na odslu\u017eenje vojnog roka, \u010dime se njegovo putovanje ka samostalnom \u017eivotu i \u017ertvi za porodicu nastavilo. Ova odluka nije bila samo pitanje odlaska na rad; bila je to tiha zakletva, obe\u0107anje koje je Munir dao sebi i svojoj porodici \u2013 da \u0107e dati sve od sebe, da \u0107e se \u017ertvovati i raditi neumorno kako bi njegov brat i sestre imali lak\u0161i i bolji put kroz \u017eivot. Svaki dan u fabrici, svaki trenutak proveden daleko od doma, bio je jo\u0161 jedan kamen u temeljima boljeg \u017eivota koji je Munir gradio za svoju porodicu.<\/p>\n

Munirov otac, Salih, jo\u0161 1974. godine krenuo je na svoj put u Luksemburg, tragaju\u0107i za boljim prilikama, za \u017eivotom koji bi donio vi\u0161e sigurnosti i nade njegovoj \u0111eci. Radio je na povremenim poslovima, sa prekidima, ukupno 11 godina. Njegova \u017ertva, znoj i trud, bili su primjer neizmjerne ljubavi i odlu\u010dnosti, pokazatelj kako se uprkos svim te\u0161ko\u0107ama i preprekama, mo\u017ee izboriti za bolju budu\u0107nost. Salihov rad nije bio samo posao, ve\u0107 \u010din ljubavi, duboka briga za svoju \u0111ecu i njihovu budu\u0107nost. U porodici Lati\u0107, obrazovanje je bilo svjetionik, vodi\u010d kroz tamu te\u0161kih vremena, jer su vjerovali da je upravo to put ka sigurnijem i lak\u0161em \u017eivotu, daleko od neizvjesnosti poljoprivrednih poslova i borbe sa prirodom. Oni su znali da su korijeni va\u017eni, ali su isto tako znali da se moraju usuditi da rastu, da se pru\u017ee ka nebu, ka novim prilikama i boljoj budu\u0107nosti. Ova pri\u010da o Muniru Lati\u0107u nije samo pri\u010da o jednom \u010dovjeku \u2013 to je saga o generacijama koje su se borile, radile, nadale se i \u017ertvovale kako bi obezbijedile svijetliju budu\u0107nost za svoje potomke. To je pri\u010da o ljubavi prema zemlji o dubokoj povezanosti sa korijenima, ali i o snovima koji su preplitali pro\u0161lost i budu\u0107nost. Svaka \u017ertva, svaka suza i svaki trud nisu bili uzaludni \u2013 oni su oblikovali sudbine, ostavljaju\u0107i neizbrisiv trag u srcima svih onih koji su ih \u017eivjeli i nastavili dalje.<\/p>\n

\"\"
Asmir i Mirzeta Lati\u0107 sa \u0111ecom Salihom, Dinom i Malikom<\/figcaption><\/figure>\n

O svojim \u017eivotnim borbama Munir nastavlja:<\/strong> ,,Po dolasku iz vojske, promijenio sam formu svog \u017eivota i zapo\u010deo raditi u svojoj struci kao metalostrugar u namjenskoj industriji, specijalizovanoj za vojsku. Ipak, moj duh nije mirovao; \u017eelja za znanjem i napretkom bila je ja\u010da od udobnosti stabilnog posla. Tako sam 1978. godine upisao Vi\u0161u pedago\u0161ku \u0161kolu u Skoplju, vanredno, sa namjerom da studiram ruski jezik. I u\u0161pjesno zavr\u0161avam prvu godinu. U januaru 1980. godine, \u017eenim se sa Izetom (ro\u0111enom Durakovi\u0107) koja je postala moj oslonac u svim nadolaze\u0107im \u017eivotnim isku\u0161enjima. Zajedno smo stvorili porodicu i dobili troje djece: Asmira, Amelu i Almasu. Na\u0161a ljubav i zajedni\u010dki snovi postali su temelj svega \u0161to smo kasnije izgradili. Nedugo poslije moje \u017eenidbe sudbina je gotovo iz temelja promijenila moje planove pa sam\u00a0 nakon uspje\u0161no zavr\u0161ene prve godine studija iste prekinuo i morao napustiti posao zbog bolesti moje sestre, koja je na\u017ealost poslije nekoliko mjeseci preselila na bolji svijet u svojoj dvadeset i prvoj godini.\u201d<\/p>\n

\"\"
Lati\u0107i na Lov\u0107enu Dina, Mirzeta, Malik, Salih i Asmir<\/figcaption><\/figure>\n

U proljece 1981. godine odlazim na privremeni rad u \u0160vajcarsku i zapo\u010dinjem raditi u firmi Fritz Weibel & Sohn AG gdje je moj amid\u017ei\u0107 Sabit Lati\u0107 bio predradnik koji mi je i sredio papire za rad. Me\u0111utim, prvi dani i po\u010deci u G\u00fcmligenu predgradu Berna (\u0160vajcarska) bili su ispunjeni novim izazovima. Po\u010detak, bez znanja njema\u010dkog jezika i bez i jedne poznate osobe sa na\u0161ih prostora bio je jako te\u017eak. Bilo je to vrijeme kada su nostalgija i osje\u0107aj usamljenosti bili moji vjerni pratioci. Po\u010detkom osamdesetih godina nastupila je ekonomska a zatim i politi\u010dka kriza u SFRJ, koja je dodatno ote\u017eala situaciju. Nisam imao stalne papire prvih deset godina, bio sam sezonski radnik, \u0161to je zna\u010dilo da promjena posla nije bila samo te\u0161ka, ve\u0107 gotovo nemogu\u0107a. Morao sam raditi mnogo, \u010desto iznad svojih mogu\u0107nosti, kako bih obezbijedio papire za narednu sezonu. Godine 1988. moj brat dolazi kod mene u \u0160vajcarsku i tada u neku ruku rad i boravak postaju podno\u0161ljiviji. Do tada sam ve\u0107 prili\u010dno dobro savladao njema\u010dki jezik, \u0161to je uveliko olak\u0161alo proces ntegracije u svim aspektima \u017eivota. Dobijanje takozvane \u201eB\u201c vize po\u010detkom devedesetih godina, koja mi je omogu\u0107ila godi\u0161nju radnu dozvolu, zna\u010dilo je prekretnicu. Tada je \u017eivot postao ne\u0161to lak\u0161i; poslovi su postali dostupniji, ali s njima je do\u0161la i ve\u0107a odgovornost. Uspio sam da dovedem i svoju porodicu, \u0161to je bio veliki korak ka stabilnijem \u017eivotu.\u201c<\/p>\n

\"\"
Dina, Malik i Salik Lati\u0107 na padinama \u0160tirovnika<\/figcaption><\/figure>\n

O svojoj \u017eivotnoj saputnici i \u0111eci Munir govori:<\/strong> ,,Supruga Izeta (ro\u0111ena Durakovi\u0107) je moj neizostavni oslonac, stijena na koju sam se oslanjao u najte\u017eim trenucima. Njena ljubav i podr\u0161ka bile su neprocjenjive i zbog svega \u0161to je \u010dinila za mene, zbog njene \u017ertve, brige i nesebi\u010dne ljubavi, njoj sam posebno i zauvijek zahvalan. Dolazak moje \u0111ece u \u0160vajcarsku, posebno Asmira, bio je izazov za sve nas. Asmir, koji je zavr\u0161io drugi razred u Lagatorima, na\u0161ao se u novom, nepoznatom okru\u017eenju, \u0111e su ga do\u010dekali stariji u\u010denici, djeca drugih iseljenika \u2013 iz SFRJ, Turske, Iraka, Filipina, \u0160rilanke, Indije, Juzne Afrike, SAD i Australije u mje\u0161ovitom razredu (Anpasungsklasse odjeljenje za adaptaciju) sa \u0111ecom iz devet razli\u010ditih zemalja. Taj tre\u0107i razred bio je posebno te\u017eak za njega, jer kao malo dijete nije znao jezik i suo\u010dio se sa ogromnim izazovima. Svaki dan bio je borba za prilago\u0111avanje, za razumijevanje, ali i za opstanak u novom svijetu. Svaki korak koji smo zajedno pro\u0161li, svaka prepreka koju smo savladali, oja\u010dali su nas kao porodicu. Borili smo se i nismo odustajali, jer smo znali da sve \u0161to radimo nije samo za nas, ve\u0107 i za budu\u0107nost na\u0161e \u0111ece. U tom neprekidnom krugu borbe, nade i ljubavi, nalazili smo snagu da idemo naprijed, bez obzira na sve prepreke koje su nam se na\u0161le na putu.\u201c<\/p>\n

\"\"
Amela sa djecom Samijem i Merjem<\/figcaption><\/figure>\n

Munir Lati\u0107 sa ponosom prenosi pri\u010du o svom sinu Asmiru, \u010diji uspjesi i \u017eivotni put svjedo\u010de o vrijednostima koje je porodica Lati\u0107 njegovala generacijama. Asmir je nakon zavr\u0161etka osnovne \u0161kole ostvario zna\u010dajan uspjeh zavr\u0161iv\u0161i dva smjera u srednjoj \u0161koli, pokazuju\u0107i ve\u0107 tada izvanrednu posve\u0107enost i radnu etiku. Njegov put nije stao na tome \u2013 nakon srednje \u0161kole, Asmir je odlu\u010dio slu\u017eiti vojni rok i kako Munir mi svjedo\u010di, vjerovatno postao prvi Bihorac koji je slu\u017eio u vojnim snagama svoje nove domovine \u0160vajcarske. Njegova odlu\u010dnost i predanost nisu se zaustavili samo na vojnoj slu\u017ebi; zavr\u0161io je i podoficirsku \u0161kolu, pokazuju\u0107i da se ne boji izazova i da uvijek te\u017ei ka vi\u0161em cilju. Ipak, Asmir nije \u017eelio ostati aktivni vojni podoficir. Umjesto toga, odlu\u010dio je nastaviti svoje obrazovanje i usavr\u0161avanje u struci koja mu je bila bliska i koja ga je ispunjavala. Tokom cijelog svog \u0161kolovanja, Asmir je marljivo radio, balansiraju\u0107i izme\u0111u rada i obrazovanja, \u010dak i nakon \u0161to je osnovao svoju porodicu. O\u017eenio se 2004. godine s Mirzetom, Ro\u017eajkom po ro\u0111enju, iz ugledne porodice Nurkovi\u0107. Zajedno su izgradili dom pun ljubavi i radosti, blagoslovljeni sa troje \u0111ece: Salihom, Dinom i Malikom.<\/p>\n

\"\"
Admir i Almasa sa djecom Latifom, Hamzom i Hanom<\/figcaption><\/figure>\n

Asmir, je danas predava\u010d prakti\u010dne nastave za vodovodne i sanitarne instalacije,\u00a0 pokazuju\u0107i time kako je\u00a0 upornost i stru\u010dnost pre\u0161la na sljede\u0107u generaciju. Munirove k\u0107erke tako\u0111e su prona\u0161le svoje puteve u \u017eivotu \u2013 Amela je postala administrativni slu\u017ebenik, dok je Almasa izgradila karijeru kao trgovkinja. Obje su udate i sretne sa svojim porodicama. Amela sa suprugom Edisom \u010coli\u0107em ima dvoje divne djece, k\u0107erku Merjem i sina Samija, dok Almasa sa suprugom Admirom \u0160aboti\u0107em u\u017eiva u roditeljstvu sa \u0111ecom Latifom, Hamzom i Hanom. Munir sa ponosom isti\u010de kako su njegova \u017eivotna borba i uspjesi bili veliki podstrek njegovoj \u0111eci i unucima da i oni postignu uspjeh u \u017eivotu. Sve \u0161to su on i njegova supruga Izeta,\u00a0 postigli tokom skoro 45 godina braka, bilo je utkano u temelje njihovih potomaka. Njihova ljubav, posve\u0107enost i predanost porodici postali su svjetionik za nove generacije Lati\u0107a, koji su nastavili put svojih predaka, grade\u0107i svoje \u017eivote na \u010dvrstim temeljima koje su im ostavili njihovi roditelji.<\/p>\n

O nostalgiji, roditeljima i iseljenicima, Petnjici, Munir svjedo\u010di sa dubokom tugom i ponosom u glasu: <\/strong>,,Dok sam bio u \u0160vajcarskoj, najve\u0107i teret na mom srcu bila je daljina koja me razdvajala od mog rodnog kraja, od mojih roditelja i \u010dlanova porodice. Svaka no\u0107 bila je ispunjena mislima o mojim najmilijima, o njihovim licima, glasovima i mirisima doma koji su mi nedostajali. Svako bu\u0111enje donosilo je te\u017einu stvarnosti \u2013 \u017eivio sam daleko od onih koje sam volio najvi\u0161e na svijetu. To je \u017ertva koja se ne mo\u017ee opisati rije\u010dima, to je ne\u0161to \u0161to se nosi duboko u srcu, tiho i neizbrisivo.\u201c<\/p>\n

\u201e\u010cetiri pune decenije proveo sam vani, u tu\u0111ini. Dok je jo\u0161 postojala Jugoslavija, okupljali smo se i dru\u017eili, odr\u017eavali vezu sa domovinom kroz smijeh, razgovore i zajedni\u010dka sje\u0107anja. Ali, nakon devedesetih godina, ta okupljanja su postala rijetka, gotovo su nestala. Svako se povukao u svoje brige, u svoje sudbine i ta veza sa vremenom je postajala sve tanja. Iz svog \u017eivotnog iskustva, \u017eelim poru\u010diti mladima da se \u0161koluju, bez obzira na to ho\u0107e li ostati ovdje ili \u0107e oti\u0107i. Obrazovanje je klju\u010d za bolju budu\u0107nost, ali biti na svom rodnom ognji\u0161tu zahtijeva mnogo vi\u0161e od diplome. Trebaju se ispuniti brojni uslovi \u2013 ekonomski, dru\u0161tveni i infrastrukturni \u2013 da bi \u017eivot na tom ognji\u0161tu bio odr\u017eiv i dostojanstven. Na\u0161 problem je \u0161to \u0161kolujemo \u0111ecu za visoka zanimanja, ali u industriji i poljoprivredi, koje su temelj svakog dru\u0161tva, ne \u017eeli gotovo niko da radi. Petnjica mog djetinjstva bila je vrlo nerazvijena i zapostavljena mjesna zajednica u op\u0161tini Berane, ali i pored toga, bila je puna \u017eivota. \u017divjelo se te\u0161ko, ali bilo je mnogo vi\u0161e sloge i me\u0111usobnog po\u0161tovanja. Ljudi su se oslanjali jedni na druge, dijelili radost i tugu, i to je ono \u0161to je \u010dinilo zajednicu jakom.\u201c \u201eDana\u0161nja Petnjica izgleda druga\u010dije. Putna infrastruktura, koja je stigla kasno, sada je popravljena, ali Petnjica je danas razru\u0111ena i razbacana, kao figure na \u0161ahovskoj tabli, udaljene jedne od drugih. Ipak, Petnjica danas ima izuzetne potencijale, posebno u poljoprivredi i sto\u010darstvu. Drvna industrija, kao i proizvodnja ljekovitog i za\u010dinskog bilja, kao i eteri\u010dnih ulja, tako\u0111e mogu biti profitabilne djelatnosti. Ve\u0107 imamo primjer vrijednog poljoprivrednika poput Amara Muratovi\u0107a i drugih, koji pokazuje put kojim se mo\u017ee i\u0107i. Svi ti potencijali \u010dekaju da budu iskori\u0161teni, da o\u017eive na\u0161 kraj i donesu mu novu snagu i prosperitet.\u201c<\/p>\n

\"\"
Unu\u010dad Lati\u0107a Latif, Hana, Hamza, Salih, Malik, Dina, Merjem i Sami<\/figcaption><\/figure>\n

Dok sam posmatrao Munira Lati\u0107a, sa smireno\u0161\u0107u i dubokom emocijom u glasu dok je govorio, djelovao je poput mudrog muallima, \u010duvara drevnih znanja i tajni \u017eivota, \u010dije rije\u010di imaju te\u017einu i dubinu koje se prenose kroz generacije. Svaka njegova misao bila je poput niti koja ve\u017ee pro\u0161lost, sada\u0161njost i budu\u0107nost a dok je sunce polako zalazilo iza bihorskih planina, osjetio sam da sam svjedok ne\u010dega \u0161to nadilazi obi\u010dnu pri\u010du \u2013 svjedok jedne istinske \u017eivotne mudrosti. U tom trenutku, Munir je duboko u srcu osjetio zahvalnost za sve one nevidljive niti koje nas povezuju, bez obzira na to \u0111e se nalazili. Njegova pri\u010da, ispri\u010dana sa tolikom stra\u0161\u0107u i sje\u0107anjima, nije ostala samo u mojoj bilje\u017enici \u2013 ostala je urezana i u mom srcu, kao trajni podsjetnik na to da su prave vrijednosti u \u017eivotu uvijek vezane za ljude, za domovinu, i za prijateljstvo koje nas oplemenjuje. Te niti, bez obzira na udaljenost i vrijeme, nikada ne pucaju, ve\u0107 ostaju zauvijek isprepletene u na\u0161oj sudbini, poput dragocjenih veza koje nas dr\u017ee zajedno, \u010dak i kada smo fizi\u010dki daleko.<\/p>\n

U sumrak nad lijepom Petnjicom, dok je no\u0107 polako padala, osje\u0107ao sam te\u017einu i zna\u010daj pri\u010de koja je ostala zabilje\u017eena na XVII Festivalu Zavi\u010dajne staze-Bihor. \u0160ta je Bihor bez ovakvih insana, bez ovih pri\u010da koje se pamte i prenose, koje o\u017eivljavaju duh jednog naroda i jednog kraja? Munir Lati\u0107 nije obi\u010dan \u010dovjek \u2013 on je oli\u010denje onoga \u0161to zna\u010di biti vezan za svoje korijene, biti \u010duvar tradicije i vrijednosti koje ne blijede. Njegov \u017eivot, njegova borba i mudrost su svjetionik za sve nas, podsje\u0107aju\u0107i nas da su prave vrijednosti uvijek tu, u na\u0161em srcu, u na\u0161im pri\u010dama, i u na\u0161oj zajedni\u010dkoj pro\u0161losti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Bo\u017eidar PRORO\u010cI\u0106, knji\u017eevnik i publicista Ovog 10. avgusta 2024. godine, u srcu Petnjice, me\u0111u dragim prijateljima i na\u0161om dijasporom, imao sam \u010dast upoznati jednog izuzetno \u010dasnog \u010dovjeka, istinskog insana \u010dija pri\u010da odzvanja dubokom mudro\u0161\u0107u i \u017eivotnim iskustvom. U tihoj atmosferi, uz \u0161olju tople kafe i prijateljski razgovor, otkrio mi je svoju \u017eivotnu pri\u010du, ispunjenu […]<\/p>\n","protected":false},"author":61346,"featured_media":69060,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"spay_email":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_is_tweetstorm":false},"categories":[581,2],"tags":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/wp-content\/uploads\/2024\/08\/Godine-zajednicke-podrske-i-postovanja-Munir-i-Izeta-Latic.jpg","jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack_shortlink":"https:\/\/wp.me\/p7QVfu-hXJ","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/69051"}],"collection":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/61346"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=69051"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/69051\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":69062,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/69051\/revisions\/69062"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/69060"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=69051"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=69051"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=69051"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}