{"id":75820,"date":"2025-09-03T11:15:15","date_gmt":"2025-09-03T09:15:15","guid":{"rendered":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/?p=75820"},"modified":"2025-09-03T11:55:44","modified_gmt":"2025-09-03T09:55:44","slug":"u-rozajama-tragom-zaima-azemovica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/?p=75820","title":{"rendered":"U RO\u017dAJAMA TRAGOM ZAIMA AZEMOVI\u0106A"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Bo\u017eidar PRORO\u010cI\u0106, knji\u017eevnik i publicista<\/strong><\/p>\n

Uvijek sa velikim zadovoljstvom posje\u0107ujem Ro\u017eaje i drage prijatelje u njemu ovaj prvi i drugi septembar 2025. godine bili su za mene posebno iskustvo i to sa opravdanim razlogom. Oti\u0161ao sam u ovaj grad sa svojom Sne\u017eom koja mi je bila i glavni asistent da istra\u017eujem zaostav\u0161tinu bo\u0161nja\u010dkog i crnogorskog pisca Zaima Azemovi\u0107a jer upravo ove godine navr\u0161ava se devedeset godina od njegovog ro\u0111enja i deset godina od njegove smrti. Kao i uvijek, Ro\u017eaje me do\u010dekuje toplinom i gostoprimstvom. Poseban zna\u010daj ovoga puta imalo je dru\u017eenje sa Zaimovom osamdesetogodi\u0161njom suprugom Hanifom, sinom Almirom i vrlo ljubaznom, srda\u010dnom i gostoprimnom snahom Sanelom. U njihovom domu, uz ba\u0161ku kafu i bogato poslu\u017eenje, Hanifa se pri\u015be\u0107ala \u017eivotnog i stvarala\u010dkog puta svog supruga. Izme\u0111u rije\u010di i mira u kojima se o\u015be\u0107a dostojanstvo \u017eene koja je \u010ditav vijek provela rame uz rame sa piscem, oslu\u0161kivao sam fragmente jedne bogate i plemenite biografije.<\/p>\n

Hanifa je u duhu mudrih \u017eena govorila kako su u njihovom stanu u Ro\u017eajama ali i u rodnoj Bukovici rado do\u010dekivali brojne pisce, pjesnike i likovne umjetnike. Ostala su nezaboravna dru\u017eenja i prijateljstva sa Red\u017eepom \u0160krijeljom, Ejupom Mu\u0161ovi\u0107em, Rasimom Muminovi\u0107em, Jevremom Brkovi\u0107em, Huseinom Ba\u0161i\u0107em, Ljubi\u0161om Rajkovi\u0107em, Salkom Luboderom, Miroslavom \u0110urovi\u0107em i mnogim drugima. To su bila prijateljstva koja su trajala, intelektualni razgovori koji su oplemenjivali Bukovicu, Ro\u017eaje, ali i \u010ditavu Crnu Goru u vremenima kada je knjiga i stvarala\u0161tvo bilo na cijeni. Trudila se da svakog gosta do\u010deka i ugosti. Nije bilo lako, ali je bilo zadovoljstvo. Ljudi su kako ka\u017ee, izlazili iz njihove ku\u0107e bogatiji za rije\u010d i za iskustvo. Zaim je svakodnevno dobijao pisma i vodio prepisku sa brojnim knji\u017eevnicima. Njegov dan bio je posve\u0107en knjizi, \u010ditanju i pisanju. Tako je nastala njegova bogata arhiva i biblioteka. Bukovica je bila njegovo najdublje nadahnu\u0107e. Tamo, \u0111e se rodio i odrastao, provodili bi po nekoliko mjeseci svakog ljeta, a on je u rodnom kraju pronalazio inspiraciju za romane i poeziju.<\/p>\n

\"\"
Bo\u017eidar Proro\u010di\u0107, Almir i Hanifa Azemovi\u0107<\/figcaption><\/figure>\n

Hanifa se sa sjetom prisje\u0107a vremena kada je Bukovica bila puna kom\u0161ija i prijatelja, kada su nastajale neke od najljep\u0161ih i najtrajnijih uspomena. Zaim je bio skroman i nenametljiv, ali sa izuzetnim o\u015be\u0107ajem za ljude. Odli\u010dno je znao da procijeni njihove potrebe, razumio je njihove brige i patnje. Nije ni \u010dudo \u0161to je tako nastala knjiga \u201cZlatna i gladna brda\u201d<\/em><\/strong> jer u tom naslovu sadr\u017eana je cijela filozofija njegove knji\u017eevnosti. Volio je svoj u\u010diteljski poziv i prosvjetu. Dobro je znao da bez obrazovanja nema uspjeha i stalno je svojim \u0111acima govorio da jedino kroz knjigu i znanje mogu pomo\u0107i sebi i svojim roditeljima. Ipak, \u017eivot mu je donio isku\u0161enja. Ve\u0107 u \u010detrdesetoj godini do\u017eivio je sr\u010dani udar pa vi\u0161e nije mogao da radi u prosvjeti. Pre\u0161ao je u sindikalno povjereni\u0161tvo u Ro\u017eajama. Pisao je molbe, \u017ealbe, pomagao studentima, radnicima i ljudima sa sela. Volio je da bude njihov oslonac. Imao je mjeru i razumio sve njihove radosti i tuge, \u0161to je \u010desto preto\u010dio u svoje knjige i pjesme.<\/p>\n

Hanifa sa ponosom svjedo\u010di da mu je bila podr\u0161ka do posljednjeg daha. Zaim je ostavio iza sebe bogato pisano naslje\u0111e, ne samo Ro\u017eajama, ve\u0107 i Bo\u0161njacima, Crnogorcima, Srbima i Albancima, a prije svega Crnoj Gori. Te\u0161ko su ga poga\u0111ale devedesete godine, ratovi i stradanja Bo\u0161njaka. Nije mogao da se pomiri sa njihovom sudbinom. Tako je nastao i roman u rukopisu Muhad\u017eiri,<\/strong> djelo koje govori o neda\u0107ama, progonima i patnjama i koje bi moglo biti pri\u010da svakog Bo\u0161njaka. Dok je pri\u010dala, Hanifine o\u010di bile su ispunjene sjetom i ponekom suzom. A u svakoj rije\u010di, u svakom njenom \u015be\u0107anju, o\u015be\u0107ala se snaga jedne \u017eivotne i stvarala\u010dke epohe, utkane u sudbinu Zaima Azemovi\u0107a.<\/p>\n

U RUKOPISIMA OTKUCAJI JEDNOG \u017dIVOTA<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong>Nakon razgovora pristupio sam istra\u017eivanju Zaimove arhive i to do kasnih ve\u010dernjih \u010dasova. Na hiljade stranica rukopisa, tekstova pisanih rukom pa zatim pisa\u0107om ma\u0161inom dr\u017eao sam u svojim rukama. Jedna \u010ditava epoha zapisa, \u015be\u0107anja, popravki i ispravki, mudrosti, poslovica, pri\u010da, legendi i pjesama. Ogromna i bogata zaostav\u0161tina. Tek u tim rukopisima vidio sam koliko je bio detaljan i koliko se trudio da njegovi zapisi zasijaju punim sjajem. Jedna arhiva, a u njoj sabrano vi\u0161e \u017eivota, reklo bi se. Sjetih se re\u010denice da jedino knjige i zlato ne gube svoju vrijednost, a ja bih dodao i pravi ljudi, oni koji znaju \u0161ta zapravo zna\u010di rije\u010d.<\/p>\n

Poslije vi\u0161esatnog pregleda prona\u0161ao sam roman \u201cMuhad\u017eiri.<\/strong>\u201d Ozari me sre\u0107a i radost, jer to je bilo ne\u0161to \u0161to sam dugo \u010dekao. Roman pisan rukom, a ponegdje i pisa\u0107om ma\u0161inom. Stranica za stranicom, svaka obilje\u017eena rednim brojem. Podijelih moje saznanje sa Zaimovom porodicom i rekoh u sebi da ima pravde jer iza velikih ljudi ostaju velika djela. Tako je i bilo, i bi\u0107e, jer najmanje umijemo da cijenimo sebe i na\u0161e stvaraoce. To je usud na\u0161ih, na\u017ealost podjednako i bo\u0161nja\u010dkih i crnogorskih zabluda. Mudrost mi je tada zazvu\u010dala u \u015be\u0107anju, da veliki i skromni pisci su oni koji \u201ene \u017eive od svoje slave, nego od svojih rije\u010di i svoga rada\u201c. Upravo takav je bio i Zaim Azemovi\u0107.<\/p>\n

\"\"
Osnovna \u0161kola u Bukovici<\/figcaption><\/figure>\n

Uve\u010de \u015bedosmo da razgovaramo. Ja u rukama dr\u017eim rukopis i lagano ga i\u0161\u010ditavam. Ve\u0107 na prve stranice shvatam da je to meni nepoznat dio jer sam do sada pro\u010ditao sve Zaimove knjige pripremaju\u0107i monografiju o njegovom \u017eivotu i djelu. Nisam \u017eelio da mi neko ka\u017ee da sam bio povr\u0161an niti da mi se potkrala gre\u0161ka. Ovo \u0161to dr\u017eim pred sobom djeluje kao skriveni dragulj jedne bogate riznice. \u010citao sam dugo u no\u0107, do kasnih sati, a zatim odoh u musafirsku sobu. Ipak, san nije dolazio. Pomije\u0161ane misli i o\u015be\u0107anja odvla\u010dile su me \u010das u pro\u0161lost, \u010das u sada\u0161njost. Kao da sam prona\u0161ao zlatni rudnik, neiscrpan i blistav, \u010dija vrijednost prevazilazi li\u010dno zadovoljstvo otkri\u0107a. To je naslje\u0111e koje ne smije ostati zatvoreno u ladicama ni zaklju\u010dano u privatnim arhivama. Misli me vode dalje, kao da sam u rukama imao amanet koji tra\u017ei ispunjenje. O\u015be\u0107ao sam kako svaka stranica di\u0161e, kako tra\u017ei da se stilizuje, uredi i ugleda svjetlost dana. Ovo je djelo koje zaslu\u017euje da bude podijeljeno sa drugima, da postane dio knji\u017eevnog pam\u0107enja i zajedni\u010dkog naslje\u0111a. Jer rukopis koji se skriva od \u010ditaoca nije samo izgubljena knjiga nego i izgubljeni glas jednoga \u010dovjeka, jednoga naroda, jednoga vremena.<\/p>\n

\"\"
Susret sa Zaimovim kolegama prosvjetarima<\/figcaption><\/figure>\n

PUT KA BUKOVICI I \u015aE\u0106ANJIMA NA ZAIMA<\/strong><\/p>\n

U ponedjeljak sam sa Hanifom i Almirom odlu\u010dio da posjetim Bukovicu, ku\u0107u i arhivu Zaima Azemovi\u0107a, kao i njegov mezar. Krenusmo u ranim jutarnjim \u010dasovima preko Gornjeg Bi\u0161eva, kraja protkanog ljepotama. Hanifa mi pokazuje toponime i prirodne ljepote ro\u017eajskog kraja i uz to pri\u010da mnoge lijepe i brojne anegdote iz Zaimovog \u017eivota kojih je bilo na pretek. Gornje Bi\u0161evo, nekada\u0161nja op\u0161tina, u zlatnim i zelenim bojama smr\u010de i jele, proplanci sa hajrat \u010desmama, poneko stado na visoravni, stari i mladi koje sre\u0107emo usput. Divlje kru\u0161ke, jabuke i trnjine pune plodova. Jesen di\u0161e Bi\u0161evom. Priroda je tu kao nepokorena vojska koja \u010deka svoje zemljake da se vrate ovim ljepotama, ba\u0161 kako je Zaim pisao. Nostalghija i \u015be\u0107anja obuzimaju, pa se ponekad zapitam da li nam je ostalo i\u0161ta osim toga.<\/p>\n

\"\"
Hol Osnovne \u0161kole u Bukovici<\/figcaption><\/figure>\n

U daljini se pru\u017eaju padine i obronci \u0161to vode ka tutinskom kraju, sjenoviti i mekani u jutarnjem svjetlu. Izme\u0111u njih vijuga stari vojni put, obrasla kamena staza kojom su nekada kora\u010dale \u010dete vojnika, a danas se jedva nazire me\u0111u travama, \u0161umarcima i ra\u0161trkanim vo\u0107kama. Put, istro\u0161en, pod\u015be\u0107a na pro\u0161la vremena kada su drumovi bili granice i sudbine, kada se i\u0161lo pje\u0161ice ili na konju, nose\u0107i vijesti i teret ali i te\u0161ke odluke \u017eivota. Na obroncima sela vide se ku\u0107e rasute po padinama, dimnjaci \u0161to dime ve\u0107 sada tanak dim i ba\u0161te u kojima se jo\u0161 uvijek zeleni kasni pasulj i kupus. \u010cuju se lave\u017e pasa i povici pastira koji gone stada niz strmu kosinu. Dok se pogled \u0161iri prema Tutinu, pejza\u017e dobija meko\u0107u i \u0161irinu. Kao da se pred o\u010dima razvija stara razglednica iscrtana bojama jeseni, sa mirisom zemlje i li\u0161\u0107a koje se polako sprema da po\u017euti i padne.<\/p>\n

Stari vojni put, urezan u brdo, nosi u sebi ti\u0161inu istorije. Nije samo prolaz ka Tutinu nego i staza sje\u0107anja. Njime su pro\u0161le kolone ljudi, nosile su se pri\u010de, suze i osmijesi. Danas je to put po kojem trava raste, kamenje se kruni, a vrijeme ga polako vra\u0107a prirodi. Ipak, u njemu jo\u0161 ima tragova, kao da \u010deka da neko kro\u010di i probudi ga iz sna, da mu udahne novi smisao i podsjeti da su drumovi vje\u010dni, a ljudi prolazni.<\/p>\n

\"\"
Osnovna \u0161kola u Bukovici<\/figcaption><\/figure>\n

Prije Bukovice svratismo u osnovnu \u0161kolu \u0111e u \u0161kolskom holu stoji Zaimova slika i dio teksta uzdignut na platnu o \u0160eih Mehmedu U\u017ei\u010daninu i slugi siroma\u0161nih koje je Zaim zapisao. Prisjetih se njegove pjesme Moji zemljaci<\/strong> koju je napisao jo\u0161 kao \u0111ak 1958. godine i koja je nagra\u0111ena. U njoj ka\u017ee: \u201cda zamiri\u0161u na jelovinu, dim, trave i njive, da su traga\u010di za sre\u0107om osmijehom osla\u0111eni i da su njihovi dlanovi \u0161iroke i tople doline.\u201d <\/strong>Srda\u010dan i topao prijem priredili su nam direktor \u0161kole u Bukovici Kadaif \u0160utkovi\u0107 i prosvjetari D\u017eeko i Alija Kala\u010d. Njihova dobrodo\u0161lica i brojna sje\u0107anja na Zaima bila su dragocjena. Pa\u017eljivo sam slu\u0161ao i upijao svaku rije\u010d koja je nosila miris nekih dalekih vremena. \u0160kola danas broji devedeset i sedam \u0111aka. U\u0161u\u0161kana u zelenilu pored puta djeluje kao da je iznikla iz sna i kao da sanja da \u0107e u ovom kraju iz koraka novih generacija nastati neka nova lijepa pisana rije\u010d. Pri\u010de, \u015be\u0107anja i anegdote o Bukovici i bukovi\u010dkom kraju ni\u017eu se jedna za drugom. Kraj tako lijep, bogat i \u010dudesan, izme\u0111u jelovih omara i rijeka koje nose \u017eivot i nove pri\u010de. Rastali smo se srda\u010dno. Prosvjetari su po\u017eeljeli da mlade generacije povedu ka Zaimovoj rodnoj ku\u0107i u Bukovici da se pri\u015bete \u017eivota i djela pisca. Lijepi pozdravi i rastanak ostali su kao obe\u0107anje nekih novih susreta.<\/p>\n

NA ZAIMOVOM MEZARU<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong>Stigosmo pred maleno ogra\u0111eno mezarje Azemovi\u0107a. Ja i Zaimov sin Almir u\u0111osmo unutra nakon \u0161to otvorismo kapiju. Pred nama se ukaza Zaimov mezar ura\u0111en u obliku knjige sa otvorenim stranicama na kojima stoje godina ro\u0111enja i godina smrti, kao i poruke iz Kur\u2019ana. Ispod tih stranica rodne grude a iznad njih miris vjetra i svjetlost dana. Dok sam posmatrao taj mezar misli su mi lutale izme\u0111u onoga \u0161to zna\u010di \u017eivot i onoga \u0161to donosi smrt. Knjiga kao simbol nije tu slu\u010dajno. Ona je \u015bedo\u010danstvo da \u010dovjek ostaje \u017eiv onoliko koliko su \u017eive njegove rije\u010di, njegovi tragovi, njegova djela. Stranice su otvorene jer \u017eivot pisca nikada nije zatvoren, jer se njegovo djelo nastavlja kroz one koji ga \u010ditaju i pamte. \u015aetih se da je smrt granica samo za tijelo, ali ne i za duh. Ona zatvara o\u010di a otvara knjige. Dok sam stajao nad Zaimovim mezarom o\u015be\u0107ao sam da su upravo te stranice oblik vje\u010dnosti, da se iza njih krije smisao postojanja. Pisac koji je znao patnju i radost, koji je razumio \u010dovjeka, sada le\u017ei pod zemljom, ali njegove rije\u010di i dalje kora\u010daju me\u0111u nama.\u00a0 Razmi\u0161ljao sam o prolaznosti i o onome \u0161to ostaje. Sve \u0161to \u010dovjek izgradi rukama ru\u0161i vrijeme, ali ono \u0161to ispi\u0161e srcem i razumom ostaje trajno. Knjiga na njegovom mezaru bila je i opomena i utjeha. Opomena da smrt ne bira, a utjeha da iza \u010dovjeka mogu ostati stranice koje se nikada ne umiru. O\u015betih kako smrt zapravo nije kraj nego povratak. Povratak korijenima, jeziku, narodu, Bogu. U toj samo\u0107i mezarja, dok su ptice kru\u017eile iznad kro\u0161nji, \u010duo sam kako samo\u0107a govori. Govorila je da \u017eivot nema smisla bez ostavljenog traga, bez zapisa, bez ljubavi prema ljudima. A Zaim je sve to imao i sve to ostavio.<\/p>\n

\"\"
Mezar Zaima Azemovi\u0107a<\/figcaption><\/figure>\n

BUKOVICA U SJAJU ZAIMOVOG NASLJE\u0110A<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong>Nastavismo na\u0161 put ka Zaimovoj rodnoj ku\u0107i i posjedima Azemovi\u0107a. Pratile su nas kleke i smreke, \u0161ipurci \u0161to se nji\u0161u na blagom povjetarcu, \u0161ljive po\u017eega\u010de koje su prerodile, jabuke i stare kru\u0161ke jerbasime. Nije \u010dudo \u0161to je u ovim miomirisima nastao Zaimov Zavi\u010daj na cvjetnim brdima. Otvorismo staru kapiju i pri\u0111osmo ku\u0107i koja je obnovljena i renovirana, onoj u kojoj je Zaim volio da provodi najvi\u0161e dana svoga \u017eivota. Odoh u njegovu radnu sobu i tamo kao da je vrijeme stalo. Pisa\u0107a ma\u0161ina, pernica, papir, mali radio, knjige, stranice \u017eivota i \u017eivopisa njegovih junaka kao da \u010dekaju da se Zaim vrati i nastavi svoju pri\u010du. Bila je to posebna duhovno-knji\u017eevna dimenzija. Stare stvari, magnetofon, bilje\u017enice, sveske, rokovnici, zapisi, pisma, fotografije, sve ono \u0161to je u Zaimu budilo nostalgiju i \u015be\u0107anja, poslo\u017eeno skromno, ali sa ljubavlju. Knjige prijatelja i njegove sopstvene knjige stajale su jedna uz drugu, kao da se u tim policama obasjana \u010ditava epoha.<\/p>\n

\"\"
Radna soba Zaima Azemovi\u0107a u Bukovici<\/figcaption><\/figure>\n

Zapitam se ponekad jesam li jedan, ako ne i jedini, koji pa\u017eljivo pregleda arhivu papir po papir, knjigu po knjigu, pismo po pismo. I ba\u0161 tada pronalazim njegov dnevnik koji je vodio sa prekidima od 1971. godine i njegovu auto-biografiju.<\/strong> Osjetih ozarenost i radost, jer do\u017eivjeh Zaima iz drugog ugla, iz ugla kako je on sam vidio sebe. U tim zapisima otkrivam njegova nadanja, ljubavi, patnje i boli. Svaki veliki pisac nosi to u sebi, nosi trag vlastite sudbine u svojim re\u010denicama. Bukovica je toga dana bila obasjana njegovom \u010dudesnom aurom, energijom koja je izbijala iz svake napisane stranice. Vrijeme je teklo kao pijesak u pje\u0161\u010danom satu, pod\u015be\u0107alo nas i opominjalo. Gledao sam, upore\u0111ivao, ispunjen kao da sam otkrio sveti gral. I on to jeste, jer za Bo\u0161njake je to gral \u017eivota i pogled u sve ono \u0161to ljudi nose u sebi. Kasno popodne smo sve pa\u017eljivo pakovali i slagali, a ja sam uzeo te vrijedne rukopise Zaima Azemovi\u0107a da na njima radim, da ih istra\u017eujem i oblikujem u jednu arabesku \u017eivota koji je trajao na cvjetnim brdima vi\u0161e od osam punih decenija. Hanifa mi pokazuje brojne detalje, a Almir se \u015be\u0107a svog djetinjstva. Sve je to magi\u010dna Bukovica koja je iznjedrila Zaima, a Zaim je iz nje iznjedrio Gladna i zlatna brda. Poneki trenutak \u015bete, suza u oku, melanholija, a sve skupa svjedo\u010danstvo jednog \u017eivota koji je ostavio trag \u0161to ne mo\u017ee da nestane.<\/p>\n

\u2026.<\/p>\n

\"\"
Pregled arhive Zaima Azemovi\u0107a<\/figcaption><\/figure>\n

Pred sam sumrak, puni uspomena i lijepih utisaka, krenusmo drugim putem u povratak ka Ro\u017eajama. U rukama sam gotovo ljubomorno \u010duvao Zaimove zapise, svjestan da dr\u017eim neprocjenjivo blago. Ve\u0107 iscrpljen i umoran od dugog dana, a ipak pun neke \u010dudnovate energije koja me nosila, o\u015be\u0107ao sam se kao da sam i sam postao dio tog rukopisnog naslje\u0111a. Stigosmo ponovo u ku\u0107u Azemovi\u0107a \u0111e sam sve pa\u017eljivo spakovao i bri\u017eljivo pripremio da se \u010duva. Rastadoh se srda\u010dno sa porodicom Azemovi\u0107. Njihova toplina, gostoprimstvo i dostojanstvo bi\u0107e zauvijek utkani u moje pam\u0107enje. Na rastanku sam ponio ne samo rukopise nego i njihov osmijeh, njihove rije\u010di i njihovu vjeru da \u0107e Zaimovo djelo nastaviti da \u017eivi.<\/p>\n

\"\"
Pogled sa padina Bukovice<\/figcaption><\/figure>\n

Krenuh zatim ka Cetinju sa mi\u0161lju koja je u meni odzvanjala kao zavjet. Dao sam sebi obavezu da upravo ove godine objavim Zaimovu neobjavljenu knjigu Narodne bajalice i brojalice iz Sand\u017eaka, rukopis koji \u010deka svjetlost dana, kao i monografiju o njegovom \u017eivotu i djelu. Znam da \u0107u ispuniti to obe\u0107anje (makar za prvu knjigu) jer rukopis sadr\u017ei ne samo literarno ve\u0107 i narodno bogatstvo, naslje\u0111e koje prevazilazi okvire jedne biografije i postaje dio bo\u0161nja\u010dko-crnogorskog pam\u0107enja i naslje\u0111a. Dao sam sebi zadatak i ne bojim se njegove te\u017eine. Znam da sam \u010desto puta platio skupu cijenu svoje dobrote i vjerovanja u ljude. Znam da sam nerijetko ostajao sam sa svojim uvjerenjima. Ali ponosan sam, jer nikada nisam poklekao. Ako u meni ima snage, ona dolazi iz uvjerenja da istinska vrijednost pisane rije\u010di nad\u017eivljava sve neda\u0107e.<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong>Zaslu\u017eio je Zaim da zasija svojim knji\u017eevnim sjajem i da nas podsjeti na snagu rije\u010di koje ostaju. Njegovo stvarala\u0161tvo nije samo li\u010dni pe\u010dat jednoga \u017eivota nego i ogledalo vremena, naroda i kraja iz kojeg je ponikao. On je u svojim knjigama uvezao mirise Bukovice, \u0161um jela i smr\u010da, te\u017eak dah sirotinje i ponos gor\u0161taka, pjesmu radosti i tugu stradanja. Zaslu\u017eio je da se njegovo ime izgovara sa po\u0161tovanjem i da njegovi rukopisi dobiju mjesto u na\u0161oj kulturi koje im pripada.<\/p>\n

\"\"
Istra\u017eivanje arhive Zaima Azemovi\u0107a<\/figcaption><\/figure>\n

Zaslu\u017eila je i Crna Gora da se \u015bjeti svojih stvaralaca, da prepozna u njima svoju snagu i svoju ljepotu. Knji\u017eevnost Zaima Azemovi\u0107a jeste dio njenog identiteta, jednako koliko i planine koje je opisivao i ljudi koje je volio. Crna Gora je kroz njega imala svjedoka, pisca i hroni\u010dara koji je znao da prepozna i patnju i radost, i da ih pretvori u trajnu rije\u010d. Zaslu\u017eili su Bo\u0161njaci Sand\u017eaka i svi narodi koji u ovoj zemlji \u017eive da imaju ovakvog pisca, jer njegova knji\u017eevnost prevazilazi granice etni\u010dkog i nacionalnog. Ona pripada svakome ko zna da se u knjigama krije \u010dovjek, a u \u010dovjeku knjiga. Zaim je svojim djelom ostavio poruku da zajedni\u010dki \u017eivot, me\u0111usobno razumijevanje i dostojanstvo jesu temelj svake budu\u0107nosti. Zato danas mo\u017eemo re\u0107i da je Zaim zaslu\u017eio da \u017eivi kroz nas, a mi smo zaslu\u017eili da budemo bolji zahvaljuju\u0107i njemu.\u00a0<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Bo\u017eidar PRORO\u010cI\u0106, knji\u017eevnik i publicista Uvijek sa velikim zadovoljstvom posje\u0107ujem Ro\u017eaje i drage prijatelje u njemu ovaj prvi i drugi septembar 2025. godine bili su za mene posebno iskustvo i to sa opravdanim razlogom. Oti\u0161ao sam u ovaj grad sa svojom Sne\u017eom koja mi je bila i glavni asistent da istra\u017eujem zaostav\u0161tinu bo\u0161nja\u010dkog i […]<\/p>\n","protected":false},"author":61346,"featured_media":75834,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"spay_email":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_is_tweetstorm":false},"categories":[2,36],"tags":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/wp-content\/uploads\/2025\/09\/Muhadziri-neobjavljeni-roman-Zaima-Azemovica-1.jpg","jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack_shortlink":"https:\/\/wp.me\/p7QVfu-jIU","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/75820"}],"collection":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/61346"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=75820"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/75820\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":75836,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/75820\/revisions\/75836"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/75834"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=75820"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=75820"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/madeinmontenegro.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=75820"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}